Gospodarska misao ostaje nesukladna izazovima vremena, pa se priča svodi na konstataciju o genijalnim ideolozima i mizernim sljedbenicima, koje treba kažnjavati

Hrvatska gospodarska misao, sudeći prema rezultatima tradicionalnog savjetovanja ekonomista u Opatiji, ostaje nesukladna izazovima vremena i našega društvenog trenutka. Neoliberalni obrazac koji je generirao našu gospodarsku i društvenu krizu, premda kritiziran, ipak, prema najvećem broju sudionika, ne dovodi se u pitanje. Naime, još uvijek se mogućnost prevladavanja krize vidi uz njegove stanovite korekcije i dogradnje, s jedne strane, dok s druge strane službeni akteri same gospodarske politike ustrajavaju na njegovoj rigidnoj primjeni i u idućoj godini.

Gotovo simboličnim ostaje jedinstveno prihvaćen zaključak o robnom deficitu kao ozbiljnu problemu i dugoročnoj strukturnoj prijetnji, ali i ocjena kako je on tek posljedica nekonkurentnosti našega gospodarstva i nekompetentnosti našega menadžerskog establišmenta, što je, tvrdi se, ali i ne dokazuje, obilježje naslijeđeno iz doba socijalizma.

Naravno, kada se radi o političkoj eliti, taj zaključak ne vrijedi, pa diskurs završava konstatacijom o genijalnim ideolozima i mizernim sljedbenicima, čiju nesposobnost treba uvijek i ponovno kažnjavati. Tomu sukladan misaoni slijed stvari prenosi se onda na potrošnju, poglavito javnu, s prijedlogom kako su nužne restriktivne reforme društva i zakonodavna regulativa kao njihova poluga. Sve zajedno, završava potpunom konfuzijom glede uzroka i posljedica s naravno idejnom blokadom u konačnici. Iz svih tih okršaja, verbalnih i analitičkih, neoliberalni obrazac vođenja gospodarstva i društva izranja kao jedina mogućnost bez alternative i konkurencije. Upravo zbog toga ne mora čuditi kako će već prvog dana nakon savjetovanja teme o potrošnji bez pokrića, deficitu proračuna, robnom deficitu, vanjskom i unutarnjem dugu, nezaposlenosti i druge ponovno ispuniti sve novinske i znanstvene prostore bez imalo izgleda u pravcu novog analitičkog, a samim time i možebitno idejnog proboja.

Naravno, kontroverza same neoliberalne biti nastavit će istodobno izazivati upite o tome: zašto nam je gospodarstvo nekonkurentno na stranom i domaćem tržištu; zašto su robni izvoz i proizvodnja toliko nerentabilni, a trgovina i uvoz toliko rentabilni; zašto unatoč dinamičnu rastu bruto-proizvoda raste nezaposlenost; zašto uz izrazitu ekspanziju turizma deficit trgovinske bilance neprekidno raste; zašto i pri povećanoj gospodarskoj aktivnosti porezna presija raste, dok time gospodarstvo gubi konkurentnost, a javna potrošnja stvara sve izraženije (skrivene) deficite; zašto izvoz i uvoz kapitala istodobno rastu, a kao posljedica se tih odnosa u robnoj bilanci kumulira dug prema inozemstvu; zašto strategijski ulagači promoviraju strategiju nezapošljavanja i dezinvestiranja; i tako dalje.

Valja odmah ustvrditi, cjelina gospodarstva i društva i njezino određenje političkim, gospodarskim i monetarnim suverenitetom. Gospodarski suverenitet najprije uključuje dijametralno suprotan obrazac tržišnog pozicioniranja u odnosu na aktualni u procesu globalizacije. Radi se jednostavno o zahtjevu da se nacionalno tržište tretira kao integralni tržišni entitet, a ne da se kao danas svaki gospodarski subjekt globalno locira. Na takvom tržištu njegovi akteri (gospodarstvo domaće i inozemno, država i stanovništvo) nastupaju ravnopravno i odgovorno prema utvrđenim nacionalnim ciljevima, prema tome njihove interne motivacije moraju uključiti nacionane potrebe i ciljeve. Monetarni suverenitet za razliku od postojeće neutralnosti treba uključiti aktivan stav novčane politike prema gospodarstvu i društvu, poglavito i razumljivo okrenut gospodarskom razvoju i monetarnoj stabilnosti. To u prvom redu znači aktiviranje i puno korištenje domaćih monetarnih resursa i postupno smanjivanje korištenja inozemnih monetarnih resursa. I konačno, gospodarski, ali i društveni suverenitet uključuju odgovornost za materijalnu egzistenciju i njezinu perspektivu, što promovira državu kao suverena i pridaje joj obveze i odgovornosti poglavito u pitanjima demografije, socijalne ravnoteže i društvene pravde, obrane od vanjskih i unutarnjih prijetnji i nestabilnosti i kao nositelja vizije cjelovitog razvoja.