Na aktualne izljeve simpatija hrvatskih političara prema HDZ-u on uglavnom šuti ne iskazujući nikakvo oduševljenje

I dok Mato Arlović plaši Europljane apokaliptičnom vizijom Hrvatske kojom bi, dobrim dijelom zahvaljujući i pritiscima na Račanovu Vladu što stižu iz inozemstva, opet upravljao HDZ, u HSLS-u i HSS-u ne dijele takve strahove. Za te stranke HDZ više nije nikakav bauk. Doduše, potpredsjednik HSS-a Luka Trconić smatra da, za razliku od njegove ultra isprofilirane stranke, HDZ još mora poraditi na svojem političkom profilu. Ali to je samo uvijeni način da se kaže – da koalirat ćemo s HDZ-om ako nam to bude odgovaralo. Odnosno ako nakon narednih parlamentarnih izbora HDZ ponudi više funkcija i novca za HSS-ove članove i birače nego što to može i želi SDP. Čist, po mogućnosti što deblji, račun duga ljubav, osnovna je deviza haesesovaca.

Dražen Budiša u političkom trgovanju oduvijek se daleko slabije snalazio od hladnokrvnog i promućurnog Tomčića pa je ponovno odustao od licitacije. Kao i prije prošlih izbora Budiša se vrlo rano jasno opredijelio. Razlika je jedino u ulogama koje je predsjednik HSLS-a namijenio SDP-u i HDZ-u. Ono što je za Budišu 1998. godine bio HDZ, stranka koju pod svaku cijenu treba srušiti s vlasti, to je danas SDP.

I s jednakom strašću s kakvom je svojedobno govorio o Tuđmanovom autokratskom režimu, Budiša diže glas protiv komunističke tiranije u što se navodno izvrgnula vladavina stranaka pod diktatom SDP-a. Kako bi zaustavio crvene u namjeri da nas sve skupa utjeraju u zapadnobalkanski totalitarni mrak, Budiša je odlučan primijeniti isti recept kao prije nekoliko godina. Sa svima ili gotovo sa svima protiv Račana.

A HDZ? Oni su »navek tu«. Postojani kano stanac kamen, isti kakvi su bili i u trenutku osnivanja i 3. siječnja 2000. godine. Tuđmana, istina, više nema, ali Sanader je sasvim usvojio njegove manire vođenja HDZ-a tako da mnogi članovi stranke vjerojatno više i ne primjećuju bitniju razliku. Prosječni hadezeovac i dalje paranoično strahuje od obnove Jugoslavije, Hrvate doživljava kao od Boga izabrani narod, vjeruje da su u Domovinskom ratu zločine činili jedino Srbi, a politika čvrste ruke draža mu je od ispraznog inzistiranja na demokratskoj proceduri.

Sanaderovo šminkanje HDZ-a rezultiralo je tek s nešto manjim brojem članova. Sudstvo u stranci funkcionira besprijekorno, a HDZ su i sami napustili oni koji se nikako nisu mogli složiti da im Sanader zamijeni Tuđmana. Izbacivanje iz stranke Ivića Pašalića označenog kao isključivog krivca za određene deformacije HDZ-ove vlasti bilo je dovoljno da stranka dobije licencu da je demokratska i proeuropska. Čelnici HDZ-u srodnih europskih stranaka često pozivaju Sanadera u Lisabon, Pariz, Beč... Svi su ludi za Sanaderom, čak i Soros. I zašto bi onda on išta radikalnije mijenjao, zašto se ne bi nastavio oslanjati na stare prokušane kadrove poput Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša ili Luke Bebića. Ljude kojih su se Budiša i Tomčić nekad sablažnjavali dok bi sada s njima dijelili vlast. Sve je samo pitanje okolnosti.

A na aktualne izljeve simpatija hrvatskih političara prema HDZ-u Sanader uglavnom šuti ne iskazujući nikakvo oduševljenje. Kao da je riječ o nečem posve normalnom i očekivanom, odavno zacrtanom u njegovim planovima. Nakon blamaže s glasanjem o povjerenju Račanu i HDZ-ovim traženjem pa otkazivanjem saborske rasprave o Haagu, Sanader je sasvim reducirao javne nastupe. Izbori nisu daleko, partneri se sami nude i šef HDZ-a ne želi da mu zbog neke nesmotrenosti izmakne premijerska fotelja u kojoj se već vidi.