Ciganija ciganina Mesića – tako je naslovljena »riječ urednika« u novom broju glasila LIPO, »lista poduzetnika i obrtnika«. Direktor i glavni urednik je prof. Pavao Kurtek. U uvodniku sintagma »ciganin Mesić« spominje se ravno dvadeset puta. Urednički komentar pisan je s ekstremno desnih pozicija (HRT se naziva »komunističkom tvornicom laži«, zagovara se prekid suradnje s Haškim sudom, šefa države drži se odgovornim za optužnice protiv Bobetka i Gotovine), ali politički stav nije problem. Problem je kad jezik ulice, psovke i rasističke uvrede dobije pristup u javni medij, pogotovo jer nije riječ o glasilu neke ultradesničarske grupacije, nego štivu za »poduzetnike i obrtnike«.

Slično se neku večer dogodilo i u Forumu Hrvatske televizije, gdje je gledatelj ustvrdio da je i danas u Hrvatskoj srpska nacionalna manjina destabilizirajući faktor te je za taj problem sugerirao rješenje prakticiranjem rezervata. Na ispad nisu reagirali ni voditeljica emisije ni političari dvije u Hrvatskoj najjače stranke. Jedan je čak predstavniku Srba prigovorio što se pretjerano uzbuđuje. U radijskom programu predloženo je za manjine još radikalnije rješenje – s omčom oko vrata.

U zemlji u kojoj se četvrtina stanovnika izjašnjava za praksu etničkog čišćenja, takve izjave ne mogu biti iznenađenje. Ali je nedopustivo da se takvi upadi govora mržnje u eter i na ekrane nacionalne televizije odmah ne odbiju i ne osude. Nego se sa smješkom preko njih prelazi, toleriraju se kao malo žešći govor. Ista je voditeljica svoj muk nad svojedobnim sličnim, antisemitskim ispadom opravdala tvrdeći da ga nije dobro čula. Ovoga puta, pokazalo se, problema s ušima nije bilo. Problem je u tome što kod javnih i medijskih radnika ne postoji refleks da se takve stvari ne smiju prešutjeti. A on ne postoji jer se izjave tipa »rezervat za Srbe«, što je samo varijacija na temu »Srbe na vrbe«, ne doživljavaju kao nešto neprilično i nedopustivo, skandal vrijedan osude.

Psovača i šovena će uvijek biti. U Hrvatskoj je prakticiranje govora mržnje takoreći već konstanta, samo se mete za pljuvanje povremeno mijenjaju: jednom će to biti »ciganin Mesić«, drugi put Srbi ili Židovi. Obaveza je javnih radnika, hrvatskih intelektualaca i novinara, da na takve provale odmah reagiraju. Često to ne čine. Često u tome i sami sudjeluju. Zato je javni prostor kontaminiran »pasmater« retorikom, otrovan netrpeljivošću i ksenofobijom.

Posebna je odgovornost na političarima. Aktualno obnavljanje antimanjinske nabrijanosti, neki već govore i o antimanjinskoj histeriji, može se smatrati direktnom posljedicom diskursa koji se emitira i nameće iz vladajućih struktura. Najistureniji ljudi u Vladi i SDP-u sasvim su preuzeli nekadašnju retoriku i rezon HDZ-ovih ekstremista. Takvo držanje sračunato je na ostvarenje određenih, više politikantskih nego političkih ciljeva, ali u zemlji velikih nacionalnih tenzija, ratnih rana i frustracija, opasno je gasiti vatru benzinom. Umjesto smirivanja, tako se raspiruju po zdravlje svake zajednice pogibeljna raspoloženja. Kolektivni um nacije impregnira se političkim bljuvotinama i civilizacijskim shitom. Psovke i izjave mržnje nisu problem ako su iznimka i ispad i ako takve ostanu; problem je ako se taj mrak tretira kao normalnost. Šutnja se oduvijek smatrala znakom odobravanja.