Kada je prošlog tjedna, na promociji knjige »Hrvatska na putu u EU«, objavljene u Njemačkoj (na engleskom jeziku!), njemački ambasador Gebhardt Weiss izjavio kako se Hrvatska ne bi trebala kandidirati za članstvo u EU prije 2004. godine, to nije iznenadilo uzvanike, koje je okupio zagrebački Institut za međunarodne odnose. Poznavateljima međunarodnih odnosa već je dobro poznato da su izjave naših političara o nakani da Hrvatska istakne svoju kandidaturu za članstvo u EU u 2003. nerealni i da mogu biti čak i kontraproduktivni. To je potvrdio, sada, i Gebhardt Weiss, koji već po ugledu svoje zemlje zbog konstruktivnog promicanja međunarodne suradnje u Europi ima »značajan glas« u hrvatskoj prijestolnici.

Weiss je to učinio na način koji je karakterističan za ovog diplomata nove generacije i nove Njemačke: suzdržano, gotovo se ispričavajući što to mora reći – ali ipak ne može prešutjeti. To što je rekao Weiss opće je poznato u europskim diplomatskim krugovima, a još više u takozvanoj »zajednici međunarodnih eksperata« koja se okuplja u institutima međunarodnih odnosa i koji sine ira et praejuditio – bez srdžbe i pristranosti – analiziraju stanje u svijetu.

Ta »zajednica međunarodnih eksperata« prošlih se tjedana febrilno pripremala za praški summit NATO-a. Dok su jedan dio svojeg posla odrađivali političari i diplomati, drugi dio posla, onaj nevidljivi, rade stručnjaci međunarodnih odnosa koje sve više koriste međunarodne organizacije za ispravljanje jednostranosti političara i diplomata. Naime, političari i diplomati vrlo lako otskliznu u pragmatizam i utilitarizam koji ih navodi da svjetske probleme prosuđuju s aspekta najjednostavnije formule – s aspekta politike sile. Neovisni stručnjaci su, međutim, nužni korektiv svake politike koja se na kraju svede na pogađanje i kompromise. Zanimljivo je da sve veću ulogu institucija koje se u inozemstvu nazivaju »think-tank« – »spremište misli« sada priznaje i NATO, koji je ususret Praškom summitu angažirao široku mrežu takvih institucija da analiziraju stanje priprema pojedinih zemalja za uključivanje u NATO-u. Takvog su se posla poduhvatile dvije značajne institucije – Centar za demokratsku kontrolu oružanih snaga (DECAF) u Ženevi i nizozemski Centar za europske sigurnosne studije (CEES) iz Groningena. Na konferencijama koje su održane ususret Praškom summitu analizirana je, posebno, hrvatska reforma oružanih snaga i demokratski nadzor nad oružanim snagama, što je osnovna pretpostavka za uključivanje novih kandidata u NATO-vo članstvo. DECAF, čiji je osnivač i Hrvatska (u savjetu, formalno, sjedi i hrvatska veleposlanica u Švicarskoj), pokrenuo je nekoliko paralelnih projekata koje imaju za temu hrvatsku pripremljenost za NATO.

Dosadašnja iskustva, nažalost, nisu baš ohrabrujuća. S jedne strane, program CEES-a, pod nazivom ESCADA (nema veze s njemačkom modnom kućom), trebao je okupiti parlamentarce iz zemalja potencijalnih-kandidata za NATO, dok se projekti DECAF-a odnose na sustavni nadzor nad oružanim snagama. Nažalost, svi ti projekti u odnosu na Hrvatsku ne pokazuju one rezultate, koji bi se očekivali od zemlje koja se – bar na papiru i u izjavama naših političara – »intenzivno« priprema za NATO. Na profesionalnom, vojnom planu neke mjere se još poduzimaju, ali pripreme na »civilnom«, što će reći političkom planu zaostaju za drugim zemljama. Prema preliminarnim nalazima ove dvije institucije, Hrvatska još uvijek nije osposobljena za takav posao. Saborski odbor za unutarnju politiku i javnu sigurnost još prošle godine nije imao ni svoje računalo, preko kojeg bi ove dvije institucije mogle korespondirati s njime; u tom odboru ne radi još nijedan »staffer«, profesionalni stručnjak za obranu – a trebala bi ih biti cijela ekipa, koja bi članovima odbora mogla stručno pripremati odluke i stavove s područja demokratskog nadzora oružanih snaga.

Dosadašnja predsjednica tog odbora, Đurđa Adlešić, bila je prezauzeta stranačkim i drugim važnim poslovima, da bi tim pitanjima elementarnog osposobljavanja odbora za redovan rad mogla posvetiti dovoljno pažnje. Vidjet ćemo kako će novi predsjednik, Ante Markov, iz redova HSS-a, uspjeti osposobiti taj svoj odbor. S druge strane, dosadašnji ministar obrane Jozo Radoš propustio je, pored obavljenih priprema za preustroj vojske, otvoriti obrambeni sektor modernoj i efikasnoj komunikaciji s javnošću. NATO-vi stručnjaci ističu da su Bugarska i Rumunjska pretekle na tom planu Hrvatsku: objavile su niz značajnih publikacija, na engleskom i na domaćim jezicima, o tome što NATO znači za njihove zemlje i pružili uvid u njihove oružane snage kao »društveni servis«. O tome svjedoče brojne reprezentativne publikacije: naša vojska nema ni jednu takvu. Stoga je i Hrvatska, na NATO-vom summitu, spomenuta tek ovlaš, iza pohvale podijeljenih Makedoniji i Albaniji: hrvatsko približavanje NATO-u ovisit će o ispunjavanju međunarodnih obveza, pa i takvih standarda za koje novi dužnosnici, ministrica Željka Antunović i predsjednik saborskog odbora Ante Markov moraju tek osposobiti svoje ljude.