Novi list: 29. 11. 2002.

DOBROSLAV PARAGA, HSP 1861: SVJEDOČENJE ČANDIĆA O MREŽI KOS-a U VRHU HDZ-a

Tuđman je oslobodio Arkana, KOS-ovce i članove grupe »Labrador«

To da je Tuđman od početka inzistirao na oslobađanju ratnog zločinca Arkana, Gorana Hadžića i plitvičke grupe četnika, kao i naposljetku grupe Labrador svjedoči ne samo o tome da je pokojni predsjednik Hrvatske morao biti u dosluhu s Miloševićem, već tu leži i odgovor zašto je KOS u Hrvatskoj imao jaku doušničku mrežu

Nedavno svjedočenje bivšeg operativca Kontraobavještajne službe-KOS-a JNA Mustafe Čandića pred Haškim sudom na glavnoj raspravi u procesu protiv Slobodana Miloševića zadnji je trenutak da se iznese prava istina o pozadini i nalogodavcima puštanja iz hrvatskih zatvora grupe Labrador, Gorana Hadžića, Savića, Arkana i drugih počinitelja ratnih zločina i oružane pobune protiv Republike Hrvatske.

Čandić je pored ostalog izjavio da je KOS imao u Hrvatskoj jaku mrežu i među dužnosnicima vladajuće stranke HDZ-a.

Ovih dana, povodom Čandićevog svjedočenja, bivši ravnatelj SZUP-a Josip Manolić netočno prikazuje slijed događaja kada pokušava sa sebe, Tuđmana i drugih aktera skinuti odgovornost za puštanje nabrojanih zlikovaca, prebacujući svu odgovornost na pokojnog Gojka Šuška, pod izgovorom da je on naredio zamjenu grupe Labrador preko noći.

U vezi s puštanjem grupe, uhićene za Uskrs 1991. godine na Plitvičkim jezerima na čelu sa Goranom Hadžićem i Savićem, a kasnije i grupe »Labrador« koju su sačinjavali operativci KOS-a na čelu s Radenkom Radojčićem i Ivanom Sabolovićem, koji su bili počinitelji niza zločinačkih terorističkih akata protiv ustavnog poretka i sigurnosti Republlike Hrvatske, treba konačno, istine radi, objaviti da su te 1991. godine održana najmanje dva sastanka u Banskim dvorima koja je sazvao u Tuđmanovo ime tadašnji njegov savjetnik Stjepan Herceg.

Na prvom od tih sastanaka, kojem je predsjedao sam Tuđman, bili su prisutni Milan Ramljak, Josip Manolić, Bosiljko Mišetić, Željko Olujić, Vjekoslav Vidović i drugi. Tuđman je ultimativno zahtijevao da se izda nalog da se okrivljeni s Plitvica puste na slobodu, premda je već bila podignuta optužnica i zakazana glavna rasprava pred Okružnim sudom u Zagrebu.

Nije Šušak jedini kriv

Budući da su se predstavnici najviše sudske vlasti, predvođeni ondašnjim predsjednikom Vrhovnog suda Hrvatske, tome bezakonju najodlučnije oduprli i da je već ranije vrlo negativno odjeknulo puštanje iz pritvora poslije presude, ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, čije je oslobađanje isto naredio raspravnom sucu Tuđman (na prijedlog Zdravka Mustača, predstojnika Manolićevog ureda ravnatelja SZUP-a), putem svojeg savjetnika, prvu dvojicu, Gorana Hadžića i Savića, iz pritvora su bez sudske odluke (koju su prethodno zahtijevali) ili abolicije jednostavno kidnapirali ondašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac i njegov zamjenik Slavko Degoricija. Naravno, da su ovom bezakonju morali prethodno dati zeleno svjetlo, ondašnji prvi čovjek države Tuđman i ravnatelj SZUP-a Manolić.

Nakon ovog skandaloznog oslobađanja i puštanja na slobodu mimo hrvatskih pravosudnih vlasti i zakona o kaznenom postupku, Tuđman je dalje vršio žestok pritisak i za oslobađanje grupe Labrador preko svojeg savjetnika Stjepana Hercega i potpredsjednika vlade Milana Ramljaka.

Budući da je istraga bila u tijeku za najteže zločine špijunaže i terorizma, nije bilo nikakvog legalnog načina da se grupa Labrador pusti iz pritvora. Stoga je Tuđman preko svojih adlatusa izvršio ponovno državni udar na pravosuđe i tijekom noći u prosincu 1991. godine oslobodio neke od čelnika KOS-a u Hrvatskoj kao Radojčića i Traživuka, kao i sve članove grupe Labrador uhićene u zagrebačkom istražnom zatvoru Remetinec .

Dakle, Manolić bježi od istine kada tvrdi da je naredbodavac tih nezakonitih čina bio pokojni Gojko Šušak (on je bio samo jedan između njih), jer mu je namjera zaštititi sebe i Tuđmana za ovakvo teško podrivanje pravnog i ustavnog poretka Republike Hrvatske i to još k tome u najteže ratno vrijeme pada Vukovara.

Sudac poslan na prvu crtu bojišta

Po Manoliću, Tuđman se u te afere uopće nije miješao, ali on ne samo da je sa svim tim aferama upravljao i bio im na čelu, već je notorno da je čak određivao kako će se zvati nogometni klubovi ili tko će biti golman hrvatske nogometne vrste.

Dobro pamtim da je Manolić kao tadašnji ravnatelj SZUP-a izravno prenosio Tuđmanov nalog predsjedniku Vrhovnog suda da mene i Dedakovića ne smije pustiti iz pritvora, a kada je sud odbio poslušati Manolića i Tuđmana, ondašnji istražni sudac E. Midžić, u roku od 24 sata je mobiliziran i poslan na prvu liniju bojišta, da glavom plati svoj neposluh državnom poglavaru. Tuđman je i na tom primjeru demonstrirao svoju uhodanu praksu uklanjanja svojih protivnika za vrijeme drugog svjetskog rata, po čemu je bio strah i trepet.

Pitanje je da li bi sudac Midžić uopće ostao živ da ondašnja Udruga hrvatskih sudaca nije prosvjedovala, pa su ga uskoro morali demobilizirati.

To da je Tuđman od početka inzistirao na oslobađanju ratnog zločinca Arkana, Gorana Hadžića i plitvičke grupe četnika, kao i naposljetku grupe Labrador, koja je bila značajna za KOS Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu (razmijenjeni su za Antona Kikaša, što je bio običan blef radi zavaravanja hrvatske javnosti, premda oni nisu uopće smjeli biti razmijenjeni, jer nisu bili ratni zarobljenici), svjedoči ne samo o tome da je pokojni predsjednik Hrvatske morao biti u dosluhu s Miloševićem, već tu leži i odgovor zašto je KOS u Hrvatskoj imao jaku doušničku mrežu u redovima HDZ dužnosnika, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.