Budiša bi rušio, Trconić šalje signale, Račan se nada, Sanader bira prosce... Na (ne)djelu je tek ono patogeno stranačko planiranje novih koalicija usred mandata postojeće koalicije

Na hrvatske političare bez vizija u načelu se više ne bi trebalo trošiti riječi, ali budući da na svoju nesreću živimo od verbalnog tumačenja politike, nema druge nego i dalje kusati taj gorki diskurs bavljenja onima koji tako bestidno iskorištavaju ovu vlasnicu naše kolektivne sudbine. Što je to danas visoka hrvatska politika? Izrada velike strategije za malu zemlju u doba globalizacije međudržavnih odnosa? Iniciranje novih društvenih vrijednosti? Restrukturiranje industrijskog u informacijsko društvo?

Ne! Temeljni motiv uopće nije političko planiranje razvoja općeg dobra. Hrvatska nema političara kalibra Janeza Drnovšeka koji se kladio na anonimnog guvernera Teksasa Georgea W. Busha potom predsjednika SAD-a te vukao poteze koji su korespondirali s očekivanjima međunarodne zajednice i potrebama vlastite zemlje. Na (ne)djelu je tek ono patogeno stranačko planiranje novih koalicija usred mandata postojeće koalicije!?

Nakon što je napustio koaliciju, Dražen Budiša je uvjeren da je središnji politički zadatak rušenje bivših političkih partnera jednako kao što je legitiman cilj donedavno bilo rušenje HDZ-a. Luka Trconić šalje signale da je HSS prevladao dječje bolesti antihadezeovstva i da će biti spreman koalirati sa svima koji će mu programski odgovarati. Ivica Račan se nada da još koalicija ni(je) propala dok međustranački savezi žive. Ivo Sanader, koji je HDZ od nepoželjne stare pretvorio u izazovnu mladu nevjestu, spreman je obećati njezinu ruku i HSS-u i HSLS-u, ali tako da do izbora ostane nevina — u samom centru. Na to bi uzbudljivo mjesto htjela s lijeve strane i Vesna Pusić pomoću međunarodne karizme Stipe Mesića.

Hrvatska i njezina politika nalaze se u nepojmljivom cajtnotu, a da se to tzv. političke elite uopće nimalo ne tiče! Hrvatskoj toliko nedostaje vremena, a ona se razbacuje vremenom. Pred njom su toliko dramatično ozbiljni problemi koji iziskuju brza mjesečna, tromjesečna, polugodišnja rješenja ako se želi radikalno preobraziti situacija u Hrvatskoj. Razgovarajući neformalno ovih dana s izraelskim veleposlanikom u Beču s mandatom za Slovačku, Sloveniju i Hrvatsku Davidom Granikom čuo sam od njega jednu posve realnu ocjenu: Hrvati nisu ništa manje sposobni od Slovaka, ali Slovačka ide dalje.

Oni vjeruju u demokraciju kao u Dan mrtvih, kao u nešto što se obavlja samo u taj jedan dan održavanja izbora. Kad se slikaju s radnicima, grle sa sindikalistima, rukuju s građanima, pozivaju na europske uzore, posjećuju siromašne i kunu se u manjinska opredjeljenja. Radi odmaka od takvog jednodnevnog shvaćanja politike, Hrvatskoj je potrebna ili iluzija jedne potpuno nove stranke s moralno neizboranim licima ili oproštaj s ovakvim partiokratskim političkim sustavom. Jer nas iskustvo uči da postojeći stranački političari pozicije i opozicije nemaju državničke sposobnosti, snage i interesa da shvate vremenske prioritete sadašnjeg političkog stanja Hrvatske. Taj strah da se "odigra" u korist drugoga toliko je provincijalan da i ne čudi zašto je Hrvatska na začelju Europe.

Zašto u HDZ-u misle da bi pomoć Hrvatskoj da što prije donese tražene manjinske, medijske i druge zakone bila usluga koaliciji i SDP-u? Birači znaju honorirati dobre poteze oporbe. Zato je i srušen totalitarni HDZ s vlasti. Ako je oporbi na čelu s HDZ-om stalo da Hrvatska uđe u EU ili NATO, onda će se ona svojski truditi da što više i brže pridonese tom procesu približavanja. To neće umanjiti njezine izglede na novim izborima, budući da će o budućim pobjednicima odlučivati nerješavanje starih unutarnjih gospodarskih problema, a ne spremnost na promjenu vanjskopolitičkog opsega i tempa rada. Na žalost, politika "naših" političara je politika uskog stranačkog vrha, sastavljanja izbornih listi, tajno pregovaranje sa strateškim partnerom, a ne holističko artikuliranje općih uvjeta svekolikog nacionalnog i društvenoga, gospodarskog i znanstvenog, prosvjetnog i kulturnog života. I tu nema razvoja. I tu nema promjena. Ni mjesta čuđenju da bi većina mladih, na kojima bi Hrvatska da opstaje, otišla van — gdje im nehrvatska politika može omogućiti standard kakav bi i trebali zasluživati Hrvati kao građani 21. stoljeća.