Vjesnik: 29. 11. 2002.

Smjer haaške prakse u rukama žalbenih vijeća

Trenutačna pravna situacija pokazuje izrazitu naklonost Haaškog suda da je, bez obzira na sve okolnosti, spreman kao pravomoćnu presudu objaviti samo onaj dokument koji će moći izdržati i najžešću pravnu ekspertizu

VLADO RAJIĆ

Žalbena vijeća u pravnoj praksi Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu postaju ključna točka. Nakon njihovih odluka u »slučaju Blaškić« i odluke u »slučaju Bobetko« znat će se kojim smjerom međunarodno kazneno sudovanje ide.

Žalbeno je vijeće u »slučaju Blaškić« poslalo je zanimljivo priopćenje. Iz njegova se sadržaja može nazrijeti kako baš to drugostupanjsko vijeće traži od Carle del Ponte da se izjasni o novim dokazima koje je ponudila obrana generala osuđenog u prvom stupnju na 45 godina zatvora.

Iako je riječ o normalnom postupku, pravo optužbi da se izjasni o navodima obrane, sadržaj toga zahtjeva prema tužiteljstvu izaziva gotovo presedansku situaciju u tom slučaju.

Carla del Ponte je tim zahtjevom prisiljena ne samo očitovati se o navodima obrane, nego i odgovoriti na snagu ponuđenih dokaza novim dokazima koji zagovaraju opravdanost prvostupanjske presude. Da bi se dokazi obrane mogli pobiti, tužiteljstvu bi bilo najlakše ponuditi nove, još snažnije tvrdnje u prilog prve optužnice. Dajući ih, Carla del Ponte zapravo upada u zamku. Njihovim bi predlaganjem i izvođenjem srušila vlastitu optužnicu, a to je upravo ono što obrana želi.

Ne ponudi li, pak, Carla del Ponte nove dokaze nego samo nastavi osporavati dokaze Ante Nobila, Blaškićeva branitelja, mogla bi navesti Žalbeno vijeće da otpočne raspravu o činjeničnom sustavu vrijednosti temeljem kojih je prvostupanjska presuda i donesena. Tu je riječ o procesnoj mogućnosti da se Žalbeno vijeće, protiv čije se odluke nema kome dostaviti žalba, upusti u raspravu. Situacija je to koja također odgovara obrani. Naime, branitelji Tihomira Blaškića uvjereni su da navodi iz optužnice ne mogu izdržati činjeničnu snagu novih dokaza iznesenih u žalbi na presudu.

Znači, kako god se okrenulo, ovakav potez Žalbenog vijeća voda je na mlin obrani.

Pusti li se na trenutak po strani konkretni slučaj generala Blaškića, ovakva pravna situacija pokazuje izrazitu naklonost Suda da je, bez obzira na sve okolnosti, spreman kao pravomoćnu presudu objaviti samo onaj dokument koji će moći izdržati i najžešću pravnu ekspertizu.

Za to postoje dva razloga.

Prvi, sucem međunarodnoga kaznenog suda ne postaje se samo tako. Riječ je listom o vrhunskim pravnicima čije karijere dolaskom u Haag dobivaju svojevrsnu krunu. Nakon početnih nedoumica i nesnalaženja u procesnim i materijalnim odredbama, Sud je napravio zaokret i prema vlastitoj praksi i prema sudačkom dostojanstvu s kojim se svaka presuda želi ispratiti iz Suda.

Drugi, nakon što je ovu jesen u Haagu počeo »raditi« i Stalni međunarodni kazneni sud (ICC), nije daleko od logike da bi svakome od sudaca ICTY-ja odgovarao prelazak u ICC. Primjer ne treba daleko tražiti. Trenutačni predsjednik ICTY-ja Claude Jorda »lobira« za sebe u kampanji imenovanja francuskoga sudačkog mjesta u ICC-u. Kao predsjednik Žalbenog vijeća u »slučaju Bobetko«, time je neizravno utjecao i na brzinu kojom se ta odluka donosi.

I u ovom bi slučaju izvjesna mogla biti javna rasprava i sučeljavanje tužiteljstva i obrane upravo zato što je smisao hrvatske intervencije na račun optužnice takav da sili Žalbeno vijeće na ulazak u meritum stvari. A konačna odluka, bez prava na žalbu, jest konačna za obje strane. Moguća rješenja Jordaova vijeća su bila ukidanje optužnice, povrat optužnice tužiteljstvu na popravak ili potvrda optužnice. Potonjim rješenjem, pak, na snagu stupa i uhidbeni nalog i nalog za transfer optuženika u Haag. Procedura za amortizaciju pravnih učinaka tog najlošijeg rješenja za optuženog Bobetka već je pri kraju. Informacija od četvrtka prema kojoj je sedmeročlani liječnički konzilij optuženika ocijenio nesposobnim za putovanje u Haag, za sudjelovanje i praćenje procesa, omogućava Haagu da u Zagreb pošalje svoje liječnike koji bi, zajedno s hrvatskim stručnjacima, trebali definirati stanje optuženika kao procesnu činjenicu, a ne samo kao medicinsku.

Upravo zato što je optuženikovo stanje takvo kakvo jest, Bobetkovi »savjetnici« koji su mu priječili odlazak u bolnicu pokazali su se Hrvatskoj većom prijetnjom od najgorega rješenja Žalbenog vijeća. Tu je, međutim, riječ o »hrvatskom presedanu« koji s Haagom nema veze.