Zašto ste nam lagali?, pitao se jedan od transparenata na prosvjedu prosvjetnih radnika, koji nije bio samo poruka sindikalnog bunta već i pitanje koje se Račanovoj vladi može postaviti u osvit njenog trogodišnjeg mandata.

Nažalost, Ivica Račan nije Julijana Matanović pa nam ne može svoju priču ispričati u prvom licu, no prvo poglavlje njegove nenapisane knjige počelo bi prije tri godine neskrivenim, gotovo euforičnim optimizmom, da bi se u epilogu pokazalo kako je bio bez pokrića. Najtužniji dio svake storije jednog političara je kada mu u tako kratkom vremenu leđa okrenu upravo oni koji su ga zdušno podržavali i koji su ga svojim glasovima donijeli na vlast vjerujući u priču o ravnopravnosti, pravdi, boljem životu svima i svijetlim perspektivama koje njih i njihovu djecu čekaju. Upravo oni su autori naslova Račanove premijerske priče i njezine posljednje rečenice.

Teško bi bilo nabrojati sve prevare koje bi iz poglavlja u poglavlje nizali Račanovi nekadašnji birači. Njegovi su koalicijski ministri proglašeni »Dream Teamom« od kojih boljih i poštenijih u ovoj zemlji nema. Carsku raskoš i rastrošnost Tuđmanovog dvora, koja je bola u oči svakoga tko je mukotrpno živio od svog rada ili mu je to bilo uskraćeno, obećali su srušiti najavljujući skromnost i štedljivost u kojoj će biti predvodnicima. Novopečeni ministri na posao su dolazili u polovnim »golfovima«, živjeli u garsonijerama i zgražavali se nad luksuzom svojih hadezeovskih prethodnika u koje su upirali prstom i prozivali: »Oni su opljačkali zemlju!«.

Danas na Markovom trgu stanuje vozni park limuzina koje bi se i Tuđmanu svidjele, a njegov superluksuzni mlazni avion koji je trebao biti prodan za obnovu Vukovara, završio je u nekoj od proračunskih rupa. Račan se zgražao nad brijunskim načinom vođenja politike koji je Tuđman preuzeo od Tita, no ovoga ljeta i sam je uzeo kupaće gaćice i otišao na Brijune iako je rekao da to neće nikada učiniti. Dok se kupao, Hrvatska je slavila jedan od svojih najemocionalnijih državnih blagdana, Dan domovinske zahvalnosti, odnosno pobjedu u »Oluji« 1995. godine. Oluja nad Hrvatskom digla se nešto kasnije i stigla je s kumulusima iz Haaga koji su donijeli optužnicu za ratne zločine protiv generala Bobetka. Tada je Račan posve neočekivano izvadio kišobran zajedno s onima kojima je vikao da su opljačkali zemlju i koje nikada nije procesuirao, te poručio svijetu koji ga je do tada podržavao: »Heroj – ne zločinac!«.

Unisono zborno pjevanje »Nedamo Bobetka makar travu pasli« tog nazovi socijaldemokrata s najrigidnijim desničarima ustaške provenijencije i podrška masa omogućila mu je da se konačno osjeti kao Otac nacije i da se prepusti Tuđmanovim porivima koje je prije izbora prezirao. Tenor Račan nije mogao zaboraviti podršku Tuđmanovih basova, pa nije ni slao policiju na njih kada su naoružani šetali središtem Zagreba pokazujući da su država iznad države. No policija je zato ispendrečila želuce gladnih sisačkih radnika jer su krulili i narušavali taj svehrvatski sklad, kao što je to »stoka sitnog zuba« uvijek činila.

Pokoje poglavlje u Račanovoj knjizi beščašća moglo bi se posvetiti i odnosu prema žrtvama rata i njihovom povratku, koalicijskim partnerima, nacionalnim manjinama, nikada većem i netransparentnijem proračunu, miješanju izvršne i zakonodavne vlasti, pravosudnim sramotama, aferama »Riječka banka« i »Viktor Lenac«...