Hrvatima, barem naizgled, valja uvijek kao maloj djeci ponavljati iste, elementarne i djetinj(ast)e priče, pa tako i ovu o slučaju Leutar: ubijen ministar, optuženi njegovi sunarodnjaci, šestorica odležala u istražnom zatvoru. Sud ustanovio da su ležali bez razloga. Istraga skrenuta na krivi put, pravi krivac na slobodi. Stotine tisuća maraka potrošeno na lažnog svjedoka. Svugdje bi ovo bila priča za naslovne stranice svih medija – svugdje osim u Hrvata.

Nastavak te iste, elementarne i djetinj(ast)e priče je podjednako zanimljiv: tzv. federalna televizija izlazi s pričom da za podmetanje nevinima i prikrivanje krivaca nisu odgovorni muslimanski MUP-ovci, AID-ovci i slični, kako se uglavnom mislilo, već agenti samoga vrha UN-a i OHR-a ili, najkonkretnije, Jacquesa Paula Kleina: Amerikanac Oscar Vera, "Kleinov top agent", kako ga se ponegdje smatra, i britanski pukovnik SAS-a Hector Goolan.

A to je više nego ozbiljna situacija. Naime, ako se činjenica postojanja takvih spodoba kao što su Klein i njegovi špijuni Vera ili Goolan ne može izbjeći, kao što se ne mogu izbjeći ni druge elementarne nepogode, ako se, dakle, ne može već u začetku spriječiti da oni ili neki slični njima pletu paukove mreže oko Hrvata – ozloglašuju ih ili ih na pravdi Boga drže po zatvorima i po više godina – onda je minimum koji se može očekivati taj da ti isti ugroženi Hrvati pokušaju iznaći nekakva protusredstva, protuotrove ili protulijekove toj pošasti ili toj boljci. Koliko god ta sredstva bila skromna ili čak neznatna.

Naravno, iluzija je da bi se doista djelotvorno moglo parirati svoj toj ekonomskoj, političkoj, vojnoj, obavještajnoj i promidžbenoj sili koja je s druge strane – iako, može se kazati, i Hrvati u objema državama barem nominalno imaju ljude koji su plaćeni upravo za to: da štite sigurnost, ljudska prava i elementarni fizički i moralni integritet svojih sunarodnjaka. Ali, hajde, recimo da u tzv. Novom svjetskom poretku mali igrači (pijuni) nemaju prava reagirati ni kad im veliki izravno rade o glavi.

(Izuzetaka ipak ima: nedavno su u Beogradu sudili visoko plasiranoj vojnoj osobi za koju su ustanovili da je špijunirala u korist velikog američkog saveznika. Jedne ugledne američke novine iskreno su bile zaprepaštene kako je to moguće. U toj vizuri špijunirati vlastitu zemlju u korist velike planetarne sile Dobra zapravo je hvale vrijedan čin. Koliko nam je poznato, nitko sa srpske strane nije dosad snosio konzekvencije za suđenje svome izdajniku.)

Ali, pristanimo čak i na to da na obavještajna burgijanja velikih mi mali i malecni nemamo pravo protuobavještajno djelovati, barem ne javno. Ta nismo mi Srbi da nam se gleda kroz prste! Ali, ako su već državi i njezinim organima vezane ruke, ako su čak neke od takvih službi smišljeno razvaljene i onemogućene u djelovanju, zar nije prirodno očekivati da reagiraju barem drugi čimbenici, koji ljudima mogu priskrbiti kakav-takav osjećaj zaštićenosti: biračima odgovorne političke stranke, istinski nepotkupljivi narodni mediji i budna demokratska javnost?!

Nevolja je znana i, čini se, neizlječiva. U drugim, sretnijim zemljama: političke stranke, njima skloni mediji i javnost natječu se tko će biti uspješniji u obrani zajedničkih nacionalnih interesa. U Hrvatskoj je već uvelike dosegnut stadij u kojem će (sasma određene) stranke, njihovi mediji i simpatizeri – ne bi li naškodili svojim političkim protivnicima/ neprijateljima – šurovati i s crnim vragom, osobito ako je on moćan ovoliko koliko jest.