Da se cijeli Bol nije digao na noge, Zlatni rat bi, kao zlatnu koku, zgrabili tipovi sumnjive reputacije i dubioznih namjera. Preuzimanje je takoreći već bilo gotova stvar, ali su ga Boljani svojim glasnim i žilavim otporom uspjeli zaustaviti. Možda se taj primjer može shvatiti kao signal svojevrsnog buđenja – ljudi shvaćaju da im ništa nije poklonjeno ni osigurano, da se u obrani svoga, svojih prava i stečevina i sami moraju angažirati, da se kontra lopova i mutnih namjera nužno organizirati.

Bol je svoj Zlatni rat u zadnji tren obranio. Županijska ga je vrhuška već dodijelila, na predugih 12 godina, rodbini svoga političkog saveznika Igora Štimca. (Dotične inače bije glas da su srpske kafiće u Splitu tretirali dinamitom.) Boljani se nisu prepustili jadikovki i rezignaciji, nego su objavili mobilizaciju. Prosvjedovalo se na razne, često vrlo maštovite načine, zlatni su žal tobož prebacivali na sigurno, za svoj su problem zainteresirali cijelu zemlju. Umjesto da prema planu već donesenu odluku samo formalizira, Županijska skupština ipak ju je morala povući.

U sličnim su akcijama obrane svojih poduzeća radnici sisačke Željezare ili prije mjesec dana autobusima blokiranog zagrebačkog »Croatia busa«. Proleteri se pokazuju riješenima boriti za svoja radna mjesta, suočeni s činjenicom da to nitko drugi neće za njih uraditi. »Prisiljeni smo rješavati probleme umjesto države«, kaže jedan od njih. Također pokazuju da iako formalno nisu vlasnici, polažu moralno pravo na firme u kojima godinama rade, osjećaju ih kao svoje. Povodom njihovih akcija u javnosti se mogu čuti i primjedbe da su se prekasno sjetili. Da se protiv pljačkaške privatizacije trebalo dizati prije deset godina, kada je otimačina krenula, a ne danas kada se samo broje žrtve.

Istina, transfer društvenog bogatstva u ruke novoustoličene elite HDZ-ovoj je vlasti prošao kao kroz vodu, bez velikog otpora. Ali prije i više od radnika za to je kriviti one koji su znali na što će takva privatizacija ispasti, no svejedno su šutjeli. Šutjela je opozicija, nisu se čuli ni stručnjaci i intelektualci. Pobune radnika ostale su bez podrške, izolirane. Sindikalni su lideri ubijani na kućnom pragu. Povodom ovotjednog štrajka solidarnosti s radnicima sisačke Željazare, u kojem je sudjelovalo 24,5 tisuća metalaca, jedan komentator podsjeća da su metalci štrajkali i prije 12 ljeta, pola godine poslije prvih višestranačkih izbora, kada su se bunili protiv početaka divlje privatizacije, pljačke i otpuštanja. Tada je metalaca u Hrvatskoj bilo skoro 180 tisuća. HDZ-ova im se vlast žestoko suprotstavila, a ondašnji premijer, Josip Manolić, tvrdio je da Hrvatskoj metalska industrija uopće ne treba.

HDZ-ova je vrhuška u ono vrijeme producirala uvjerenje da Hrvatima ne treba ništa što su stvorili u Jugoslaviji i Titovu socijalizmu – ni tvornice, ni samoupravljanje, ni radnička prava. Sve je bilo: fuj! Ljudi su se odricali svih stečevina, skoro da su se stidjeli što su u prošlosti uopće živjeli. Zamka je ciljano postavljena. Jer se istodobno hrvatskog bogatstva, izgrađenog u bivšoj državi, HDZ-ova vlast nije odricala. Dapače, sve je naslijeđeno čvrsto prigrlila i dijelila sa svojim tajkunima. Godine su trebale da ljudi shvate što se događa. Onda su od nove vlasti očekivali da ispravi nepravde. To je također bilo uzaludno. Sada je sve više onih koji vide da se treba uzdati samo u vlastite snage.