Kad ministar Radomir Čačić i po sat vremena zna kasniti na konferenciju za medije na kojoj onda 'sedmu silu' pri tome još i izvrijeđa, takvo ponašanje, iako je za osudu, nije posve neočekivano. Naime, taj ministar cijelu javnost, a onda i novinare, kao medijatore te javnosti, ionako vrlo često tretira kao niže vrijedna bića, otprilike onako kako jedan šef gradilišta tretira svoje posve obezvlašćene 'šljakere'. Kad ministar Mato Crkvenac novinare nazove 'polupismenim uhodama' ni to posebno ne začuđuje. Milje odakle dolazi taj ministar – milje partijskih ćelija – pravo je mrijestilište autoritarnih karaktera. Neposluh se u tom društvancu skupo plaća, zna to i naš ministar, navikao je na to, a navike se, jel'te, teško riješiti. No kad se na listu arogantnih političara upiše jedan Božo Kovačević, ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja, onda je stvar nešto ozbiljnija. Podsjetimo, rečeni je ministar odbio komentirati rad svoga ministarstva za novine, pri čemu je kazao: »To što neka budala u novinama napiše, a trebala bi zbog toga biti u zatvoru, zar to jedan ministar treba uopće komentirati?« Taj ministar po svojoj predpolitičkoj biografiji ne spada ni u područje barbarskih odnosa iz kapitalističkih poduzeća, ni u zonu partijskog autoritarizma. Kovačević je, da podsjetimo mlađe čitateljstvo, liberal do srži, autor tekstova o predratnim liberalima Rihtmanu i Podhorskom, pripadnik studentskih kazališnih anarhoidnih grupa, riječju intelektualac permisivnog tipa kojemu bi, među ostalim, medijske slobode trebale biti na prvom mjestu.

Ali, avaj, što to sve vrijedi, vlast mijenja ljudsku ćud na najnevjerojatniji način. Da parafraziramo aksiom Lorda Actona o političkoj pokvarljivosti i korumpiranosti – politička moć čovjeka čini lako pokvarljivom robom, a apsolutna moć, za koju se Kovačeviću čini da je ima, od političara-liberala čini bahatog primitivca kojemu je rok trajanja istekao.