Šeks hvali Račanovu haašku politiku. Vlada koju vode socijaldemokrati bez oklijevanja sisačkim štrajkašima put preprečuje uz pomoć policijskih kordona. Budućim štrajkašima Račan odlučno poručuje da neće podleći pritiscima i isplaćivati (veće) plaće iz državne blagajne. Zagrebački sud presuđuje da mafije - nema. Ako ih ima, mafijaši su, dakle, i dalje na slobodi. Ni dlaka s glave nije im pala, a nije ni tajkunima koji su poharali hrvatsko gospodarstvo. Splitski sud priznaje da je u Lori bilo mučenja i ubijanja. Međutim, nije baš siguran da bi se to moglo zvati ratnim zločinom jer u Splitu nešto baš i nije bilo rata, a siguran je da nije bilo dovoljno dokaza čak ni da se optuženi osude za »obična« ubojstva i mučenja.

Oporba joj u tome pomaže gdje god može. Zna Šeks da će svaki plus koji Račanu javno pripiše mnogi birači šestorke s trećesiječanjskih izbora odmah pretvoriti u veliki minus. Znao je i Brodarac kako će negativno odjeknuti snimke sudara štrajkaša i policajaca. Slika je slika, upečatljivija je od svih riječi kojima su poslije Banski dvori tumačili da za najnoviju tragediju sisačke Željezare nisu krivi i da su plaće radnicima osigurali sedam dana prije štrajka.

Zašto onda Račan vuče takve poteze? Njegovi suradnici tvrde da se radi o taktici »biranja manjeg zla«. No, signali koji takvim potezima bivaju odaslani ipak su previše u sukobu sa slikom zbog koje je trećesiječanjska koalicija dobila izbore, da bi se na njima mogla graditi neka nova izborna pobjeda.

»Kako je moguće da je Račan odjednom postao desničar, da ga se optužuje za socijalnu neosjetljivost i tiraniziranje manjina, da ga se proglašava odgovornim za prikrivanje ratnih zločina?«, čudio se prije nekoliko dana jedan bliski Račanov suradnik listajući novine. Sve se češće, naime, Račanu predbacuje da je zaboravio na glavno predizborno obećanje - odlučnu promjenu hrvatskoga političkog i gospodarskog smjera, te da je desnicu »smirivao« popuštanjem umjesto da se posveti ispunjavanju predizbornih obećanja i međunarodnih obveza koje je, uostalom, potpisala upravo ista ta desnica.

Ne treba biti Račanov intiman prijatelj da bi se znalo kako je njegov odnos prema Haaškom sudu ipak bliži stavovima Vesne Pusić nego stavovima Vladimira Šeksa. No, ipak je tjednima odugovlačio sa slanjem Bobetkove optužnice Županijskom sudu, staroga generala okruženoga HDZ-ovim generalima i političarima je praktički molio i kumio da ode u bolnicu, a na »kestenjare« nije poslao policiju iako su njihovi organizatori danima javno govorili da su ih na Tuškanac poslali kako bi spriječili uručivanje optužnice, dakle spriječili državna tijela da rade svoj posao - provode zakon. S druge strane, kada su sisački štrajkaši zaprijetili blokiranjem magistralne ceste, policija je intervenirala. Doduše, nije to bio pravi sukob, ali ni snimke naguravanja prilikom probijanja policijskih kordona nisu bile ugodne.

Ima li nakon takve kombinacije odluka mjesta čuđenju zbog kritika iz tabora onih koji su Račana još do jučer podržavali? Nema! Ako je »kestenjare« mogao maknuti s Tuškanca kombinacijom tihe diplomacije i ozbiljnih prijetnji, moglo se više truda uložiti i u objašnjavanje stvarnog stanja stvari sisačkim radnicima pa štrajka možda i ne bi bilo, a s dovoljno upornosti i strpljivosti (upravo su to jače strane Račana kao političara) sigurno se mogao izbjeći sudar radnika i policije.

Posljednjih tjedana Račan često nastupa u javnosti izdvojeno od Vlade. Ni u četvrtak nije »odlučno ne popuštanju pod pritiscima za isplatu plaća« htio izgovoriti na sjednici Vlade, nego je za rano poslijepodne sazvao posebnu konferenciju za novinare, iako bi se sve što je na njoj rekao idealno uklopilo u Vladinu raspravu o novim porezima, doprinosima, olakšicama i proračunu za 2003. Račan očito ne odstupa od odluke da se medijski intenzivnije profilira kao izraziti vođa vladajuće koalicije. No to znači da uz skupljanje zasluga za njezine uspjehe mora prihvatiti i odgovornost za poteze koje vuče.

Račan, dakle, vrlo brzo mora jasno pokazati hoće li poziciju zrelog lidera, koju očito želi naglasiti u posljednje vrijeme, dokazivati pretežito na taktičkom »smirivanju« onih koji sutra neće glasovati za njega iako mu danas plješću, ili će se odlučno prihvatiti ostvarivanja obećanja zbog kojih je dobio trećesiječanjske izbore. Sa sjedenjem na oba stolca sljedeće izbore može samo izgubiti. I za to će sam biti kriv.