Teorija zavjere, ta univerzalna metoda jalove politike, prožima političku svakodnevicu više nego što uravnotežena demokracija smije podnositi. Rijetki su političari – u vlasti ili oporbi, svejedno – koji se nikada ne služe tim jeftinim trikom za naše politički razmažene, a egzistencijalno ugrožene birače. Onih, pak, koji zavjeru razrađuju kao politički program – pun kufer.

Počelo je možda s Tuđmanovom utvarom da je neovisnost izborena unatoč koncentriranu inozemnom otporu. A danas, je li, svi već znaju da Haški sud izjednačuje krivicu za rat. Svi baš znaju da EU gura Hrvatsku na Balkan. Amerika stvorena je zato da naše generale izručuje, a svoje, eto, ne. Talijani hoće Zadar, Slovenci Piran, Crnogorci Prevlaku, Koštunica – »Eee, Koštunica...« – a svi oni zajedno, k tomu još Englezi, podmuklo ruju ne bi li nas satrli. Teorija zavjere – utvara prema kojoj je apstraktni 'ja' uvijek u pravu, ali mu imaginarni 'drugi' uvijek radi o glavi – prerasla je u psihološki anestetik za sve hrvatske neuspjehe, ali i političku činjenicu koja konstituira čak i ozbiljne odluke.

I zato ovdašnji političari s osvetničkim resantimanom uvažavaju ostarjeloga Otta von Habsburga. Bivši europarlamentrac jučer je, naime, u saborskome Odboru za vanjsku politiku objavio čak i imena onih koji da ovu zemlju izdaleka lagano rastaču. Nadahnuti tim otkrićima iz špijunskoga paperbacka, naši su političari krenuli kukati nad hudom sudbom što Europa neće Hrvatsku – pa je Ivo Sanader predložio nekakvu saborsku deklaraciju o ulasku Hrvatske u EU.

I tako odjednom vječna imena ovdašnje politike zdvajaju nad tim što upravo skončavamo u predeuropskome limbu. Zdvajaju Sanader, Granić, Tomac; ti čuvari pečata teorije zavjere. Politička bestidnost odgovornih, ništa drugo.