Baš kao i prije dvanaest godina, Vladimir Šeks ponovno euforično najavljuje da će u svome pohodu na vlast pregaziti crvene. Čelnik navodno reformiranog HDZ-a lako sklizne i otplovi bojovnom retorikom. Objavljujući da je kucnuo čas za »odlučnu bitku za preuzimanje kormila vlasti u Hrvatskoj«, Šeks tvrdi da su »crveni ugrozili interese samostalnosti i suverenosti hrvatske države« te »s recikliranim komunistima nema suradnje ni kompromisa«. Njegov revolucionarni juriš na nebo ipak je energiziran nimalo visokim ciljevima: »Pometimo one koje želimo pomesti!«, klikće danas poruku neodoljivo sličnu onima s početka devedesetih.

Šeksovu eksplozivnu retoriku ne treba pripisati samo njegovoj prirodi koja samu sebe nikako ne uspijeva držati pod kontrolom. Ovoga puta njegov je plameni verbalni desant sigurno bio porihtan za uši desničarskog krila stranke, koje se okuplja u Klubu utemeljitelja HDZ-a. Ali nije riječ samo o tome. Iz HDZ-ovih krugova usporedo dolaze dvije vrste poruka – Sanader je sav europski uglađen i uglancan, civiliziran i kultiviran. Istodobno njegovi bliski suradnici, i javno poput Šeksa, ali još više ispod stola, distribuiraju poruke da ovoga puta, kad se vrate na vlast, »nema pomirbe«. Tvrde da su devedesetih pogriješili i sada će, kažu, počistiti sve koje su pod Tuđmanom propustili. Otvoreno prijete revanšizmom, rigoroznijim nego u prvom navratu.

Riječ je o vrlo opasnim izjavama. Prvo zato jer su krajnje netočne. Tvrdnje da je sadašnja vlast »crvena« ili »komunistička« uopće ne stoje. Račanova je vlada dosad pokazala mnogo više nježnosti prema crnilu nego prema crvenoj tradiciji. Pravi je problem u njenoj bezbojnosti. Oni koji je smatraju komunističkom ili jugo-usmjerenom, pokazuju da ne znaju o čemu govore. A ako ne znaju postaviti dijagnozu, kako će ponuditi liječenje?

Riječ je o opasnoj retorici i zato jer Hrvatsku vraća u davno prevladane ideološke sukobe. Politička se scena dramatično polarizira, i to na temama prošlosti. Na podjelama iz vremena Drugog svjetskog rata, koji je za Hrvatsku imao i bratoubilačku dimenziju. Ili na paranoičnim potragama za nekim novim jugo-petokolonašima, što je samo dokaz da je Jugoslavija u nekim glavama potrajala duže nego u stvarnosti. Drame iz ropotarnice povijesti onemogućavaju Hrvatskoj okretanje prema budućnosti. Povampireni ustaše i zombi-komunisti, crknuta Endehazija i raspadnuta Jugoslavija, armije mrtvih koje u najnegativnijem smislu pritišću mozak nacije, prikrivaju činjenicu da je danas i ovdje glavna i presudna podjela na one koji Hrvatsku vide kao dio Europe i onih koji sebe smatraju mjerom cijelog svijeta.

Treće i možda najvažnije, povratak u retoriku iz devedesetih najviše govori o HDZ-u. Uspaljene antikomunističke tirade i naganjanje jugo-vještica pokazuju da se HDZ nije uopće, ili se vrlo malo, promijenio. Okolnosti su u međuvremenu drastično izmijenjene, Račanova »crvena« Vlada utjeruje Hrvatsku u divlji kapitalizam, Jugoslavije su se odrekli čak i Srbi, ali HDZ gusla istu pjesmu. To znači da se od davno prevladanog rezona ne uspijeva odlijepiti ili ništa drugo i ne zna ponuditi. Ako HDZ misli Hrvatsku vraćati u crveno-crne rovove, onda je njegovo profiliranje u normalnu stranku u najboljem slučaju možda tek na početku. Iskustvo uči da se izbori na taj način mogu dobiti, ali se zemlja uspješno ne može voditi.