Vjesnik: 04. 12. 2002.
Što bi značilo naučiti se živjeti pored EU: zrelost se na kraju krajeva uvijek isplati, čak i u politici
JOSIP ŽUPANOV
Na nedavnom summitu NATO-a u Pragu najavljeno je da će sve istočnoeuropske zemlje kandidatkinje za prijam u EU biti uskoro pozvane da pristupe završnim pregovorima za prijam u punopravno članstvo Europske unije.
Budući da nije spomenut pristup zemalja »južno od Slovenije, a sjeverno od Grčke« u tu ispražnjenu čekaonicu, nije izvjesno znači li to ukidanje čekaonice.
Prema natuknicama nekih istaknutih zapadnih političara, otvara se nova čekaonica III. razreda. Što će se na kraju dogoditi, o tome se može samo nagađati. No meni se čini sasvim razložnim savjet slovenskoga ekonomskog analitičara, prof. Jože Mencingera da se Hrvatska mora naučiti da živi pored Europske unije.
Moglo bi se reći da Hrvatska prestaje biti europski problem (to postaje zapadni Balkan), ali EU ostaje hrvatski problem.
Što bi značilo naučiti se živjeti pored EU-a? Mnogo stvari, a na prvom mjestu promijeniti percepciju političke Europe i shvatiti Europu kao realnu političku tvorevinu, a ne kao neku mitološku dobru vilu koja će riješiti sve hrvatske probleme. Jer samo Hrvatska može rješavati svoje probleme u skladu s nacionalnim interesima, a EU u tome može samo pomoći.
Nerealna očekivanja Hrv
atske od EZ (tako se u to vrijeme nazivao današnji EU) zrcale se u jednom televizijskom spotu koji se ujesen 1991. vrtio na televiziji: on je prikazivao kako se granata koja eksplodira pretvara u europsku zvjezdicu.No nerealna percepcija izražava se tijekom čitavog razdoblja od 1990. na ovamo u različitim anketama u kojima se hrvatski anketni ispitanici plebiscitarno izjašnjavaju za pristup Hrvatske EZ-u, odnosno EU.
Takvo plebiscitarno izjašnjavanje za priključenje EU nije zabilježeno u tom razdoblju ni u kojoj drugoj europskoj zemlji, uključivši ovdje i susjednu Sloveniju.
Tako je, na primjer, na referendumu u Švedskoj priključenje EU jedva prošlo na referendumu sa samo nekoliko postotaka iznad polovice švedskih građana. A u Norveškoj je priključenje EU
propalo na referendumu.Hrvatsko plebiscitarno izjašnjavanje za »put u Europu« izraz je pomanjkanja kritičkog rasuđivanja hrvatskog stanovništva, odnosno hrvatske političke nezrelosti. Prema tome u vrijeme provedeno »pored Europe« trebalo bi biti vrijeme političkog sazrijevanja.Pa ipak, trebalo bi reći da je tom stanju političke nedozrelosti Hrvatske pridonio i sam EZ, odnosno EU, uz ostalo i metaforom osnovne škole koju trebaju završiti sve zemlje koje teže priključenju EU.
Osvrnimo se malo pobliže na shvaćanje da je približavanje Europi (odnosno zapadno-europskim integracijama) zapravo pedagoški proces u komu eurobirokracija ima ulogu učitelja, a Hrvatska i druge zemlje aspiranti na prijam u EU ulogu đaka.
Ta ideja je zapravo vrlo stara. Tako je odmah nakon pobjede revolucije Lenjin rekao: »Priznajmo našu zaostalost i pođimo kapitalizmu u školu«. Premda od takva školovanja u SSSR-u nije bilo ništa, meni je kao pristalici »teorije o modernizaciji tradicionalnih društava« takvo »školovanje« bilo sasvim prihvatljivo.
Međutim, što se zapravo dogodilo? Staljina su njegovi vlastiti aparatčici neposredno po svršetku Drugoga svjetskog rata proglasili »vođom i učiteljem cjelokupna slobodoljubiva čovječanstva«.
Ali takve pedagoške aspiracije imali su i drugi totalitarni vođe u gotovo svim komunističkim pa čak i u nekim nekomunističkim zemljama. Ukratko, termini »vođa« i »učitelj« spojili su se u jednu sintagmu.
Dakako, to nije bila puka statusna titula, nego su se takvi vođe i učitelji i ponašali kao učitelji poučavajući ljude različitih struka kako da se ponašaju u vlastitoj struci.
Danas je malo poznato da je Staljin bio autoritet čak i u lingvistici. Mogao bih navesti čitav niz smiješnih primjera kako su različiti vođe i učitelji pa i u Hrvatskoj poučavali »ljude koji znaju«.
Međutim, takve pedagoške aspiracije imali su (odnosno sada kažu da su imali) i zapadnoeuropski kolonizatori.
Oni sada tvrde da su kolonizirajući afričke zemlje kao i Indijski potkontinent imali povijesnu misiju da pripreme te svoje kolonijalne podanike za nezavisnost i vlastiti razvoj u budućnosti.
Jer ti narodi nisu bili sposobni da sami sobom upravljaju. Pritom navode da su u tim zemljama stvorili ne samo potrebnu infrastrukturu za moderan razvoj, nego i obrazovali domaću administr
aciju prema zapadnom uzoru.Danas, nakon što se politički kolonijalizam po svršetku Drugoga svjetskog rata urušio, možemo lijepo vidjeti kako su ti kolonijalni pedagozi pripremili svoje nekadašnje podanike za samostalan život.
Rezultati su zapravo porazni, jer je nakon ukidanja političkog kolonijalizma došlo do čitava niza ratova među novim nezavisnim državama ili do građanskih ratova i pučeva u tim državama.
No njihovi tadašnji mentori mogli bi se pozvati na čuvenog pisca i kolonizatora u Indiji Rudyarda Kiplinga koji je stanovnika Indijskog potkontinenta definirao kao »polu dijete i polu demona«.
Premda se Kiplingovi nasljednici više ne pozivaju na tu definiciju, oni govore o »primordijalnoj mržnji« koja je navodno izvor sukoba među »divljim« i »primitivnim« plemenima bilo da je riječ o Ruandi ili bivšoj Jugoslaviji.
Ne mogu ovdje izostaviti konotacije koje izviru i iz osobnog iskustva.
U daleka vremena kada sam polazio osnovnu školu u toj školi vladala je tradicionalna »drvena pedagogija«. Primjenjivala se šiba, kao kazna za teži prekršaj klečanje u kutu na šljunku ili na zrnima kukuruza, a kao vrhunska kazna postojala je i »magareća klupa«.
Današnjim generacijama takva pedagogija izgleda kao nešto nevjerojatno i apsurdno, ali je imalo i neku zdravorazumsku potporu u narodnoj poslovici »šiba je iz raja izišla«.
Suvremena pedagogija ne temelji se na šibi, klečanju u kutu i magarećoj klupi nego na aktivnom sudjelovanju učenika u nastavnom procesu kao autonomna aktera. Ostavljam čitatelju da sam zaključi na kakvoj se pedagoškoj doktrini zasnivalo i zasniva poučavanje »đaka« koji žele biti primljeni u EU.
Ovaj ekskurs ne treba shvatiti kao odbijanje bilo koje zemlje da uči iz iskustva drugih. I Hrvatska mora mnogo toga naučiti ako želi biti članicom EU-a. Učiti treba na iskustvu drugih.
Sasvim je prirodno da Hrvatska uči od Irske, ali i Mađarske.
Ali zašto bi odbila učiti od iskustva Norveške koja nije prihvatila da bude članica EU-a. Ili na iskustvu Švicarske koja je dugo oklijevala da se učlani u EU. To su veoma napredne zemlje ne samo u gospodarskom smislu nego i u smislu birokratske tradicije. Drugim riječima, učiti treba od svake druge zemlje od koje se ima što naučiti.
Na kraju, postavlja se pitanje kako je hrvatska javnost prihvatila zatvaranje čekaonice. O tome, nažalost, u medijima nisu objavljeni nikakvi anketni rezultati. Ili takva ispitivanja javnog mnijenja nisu još provedena, ili se rezultati prikrivaju. Je li se dosadašnja nekritička eurofilija pretvorila u eurofobiju?
To bi doista bilo porazno.
A možda je samo porastao broj euroskeptika? Uostalom, euroskepticizam se smatra normalnom političkom opcijom u Velikoj Britaniji. Zašto se ne bi smatrao normalnom političkom opcijom u Hrvatskoj?! Bio bi to znak političkog sazrijevanja naše populacije.
U susjednoj Sloveniji se vlast već sada pribojava kako će proći na referendumu uključenja Slovenije u NATO, jer su dosadašnja ispitivanja pokazala da je javnost podijeljena pola-pola. Slovenci su se očito pokazali zrelijim od Hrvata. A zrelost se na kraju krajeva uvijek isplati, čak i u politici.
Autor je sveučilišni profesor u mirovini, redoviti je član HAZU.