Kolumnist New York Timesa Nicholas Kristof je prije nekoliko dana izrazio svoje ushićenje kineskim razvojem ne samo u obalnom pojasu nego i u unutrašnjosti. Pišući o svom prijašnjem posjetu zaostalom seocetu u središnjoj Kini u kojemu jedan dječak tada nije mogao platiti školske pristojbe od 1 dolara, gdje nije bilo ni vode ni struje, a sada sva kućanstva imaju televizore te dvije obitelji čak i telefone, zaključuje kako je za Kinu moguće "da istodobno nad ljudima vrši torturu i da ih obogaćuje". Jer životni standard uporno raste.

Politika je i u Hrvatskoj dominantni oblik društvene moći, ali ona ne uspijeva obogaćivati svoje stanovništvo? Znači li da onda ide u krivom smjeru? Da! Tako glasi anketni pravorijek istraživanja koje je naručila sama Hrvatska vlada. Gotovo 70 posto građana kojima je politički puls ispitao "Puls" izrazilo je bojazan da Vlada ne zna kamo ide, pošto radi lošeg vodstva ne raste standard, nego nezaposlenost. Moglo bi se, usput, reći da se ne zna kamo ide i javno mnijenje budući da je recimo 300 ispitanika uvjereno da je Račan neuspješan, a drugih 300 da i nije baš tako neuspješan premijer. No smatra se da je i ovako mali uzorak ispitanika za tako veliku vladu indikativan odraz raspoloženja naroda kojemu su obećane promjene. One su se najavljivale kao urgentan zahtjev za detuđmanizacijom kojoj se u međuvremenu poprilično izgubilo značenje. Jer ako je račanizam - tuđmanizam koji se pojavljuje kao farsa, onda do bitnijih promjena i nije moglo niti može doći.

Odredi li se, dakle, tuđmanizam kao odlučna privatizacija i personalizacija izvršne vlasti te ratna jurnjava za neovisnom državom, račanizam kao odlučna neodlučnost nikada nije dosegla vrhunce tuđmanovske osobne uzurpacije političkog sustava - vjerojatno i zbog kompromisne naravi koalicijske vlasti - niti je civilizacijski jurio za primanjem u Europsku uniju. Ali je tako vješto slijedio tuđmanovske modele interpretacije pokradenog društvenog vlasništva, distancu prema Srbima, haašku i europsku retoriku, apologiju "domovinskog" nacionalizma, ignoriranje radnika i sindikata, favoritizam u kulturi ... da su birači shvatili da kola opet idu i nizbrdo i u rikverc. Pa se sada već traži i deračanizacija. Tuđmanovu čvrstu ruku koja je dopuštala odljev državne imovine njegovim domaćim pajdašima, ali nije dopuštala pojavljivanje spomenika Juri Francetiću, parodira Račanova čvrsta rukavica koja dopušta odljev državne imovine, ali stranim pajdašima, no i rasplamsavanje svih onih tema koje je Tuđmanova "pomirba" navodno trebala ugasiti.

Račan bi se iz te korelacije htio spasiti hokus-pokusom autoceste Split-Zagreb kako bi iščupao pozitivnu korelaciju s Mikom Tripalom, ali čini se da je za to već prekasno, jer je njegov imidž toliko hadezeiziran da sa socijaldemokracijom više nema nikakve veze. Hrvatsku je napunio frustracijama vlastite krize identiteta, tako da ona više niti zna niti želi znati je li antifašističa ili fašistička, europska ili balkanska. Njegovo stalno kunktatorsko taktiziranje i ideologija usporavanja svijesti nisu mu donijeli prijatelje ni u zemlji ni u svijetu. Građani koji su i prije 3. siječnja pokazivali više hrabrosti za promjene od čitave tadanje opozicije, čine to i danas. I oko toga nema nikakva iznenađenja.

Hrvatska moralna statistika poslala je poruke koje po logici stvari neće shvatiti oni kojima su namijenjene, ali je mnogo značajnije da su Hrvati kroz nju povratili samosvijest o svojoj stranputici što je ipak znak kakvog-takvog jamstva da će doći do društvenog otrežnjenja kao mogućeg svjetla u tunelu prema boljoj budućnosti.