I dok biznismen Zubak nakon, za njega negativne, odluke Arbitražnog vijeća, pravdu traži na Općinskom sudu u Zagrebu, istraga o pozadini afere došla do podataka koji pokazuju da Hrvatska i nije trebala dobiti rakete sa svim dijelovima opreme, te da je cijeli posao bio pokriće za opskrbu oružjem nekih drugih država / Vjesnik saznaje da su se u sve umiješali i vrlo visoki dužnosnici europskih sigurnosnih sustava, obavještajci različitih rangova i zemlje podrijetla

ZAGREB, 4. prosinca - Država tvrdi da ugovor o isporuci raketnog sustava S 300 nije valjan pa stoga i ne postoji obveza da se isplati 200 milijuna dolara, koliko stoji cijeli posao. Zvonko Zubak, koji je četvrtinu raketnog sustava isporučio još 1995. godine, traži od države isplatu tih milijuna dolara jer tvrdi da predugovor s potpisom Gojka Šuška obvezuje i državnu administraciju sljednicu bivše vlasti. Nakon Arbitražnog vijeća, ugovorenog tijela u sastavu dvojice profesora i jednog arbitra Izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, koje nije stalo na stranu Zubakovih zahtjeva, biznismen Zubak podnio je tužbu Općinskom sudu u Zagrebu. Prvo ročište zakazano za 3. prosinca nije donijelo mirenje i nagodbu države i poslovnog čovjeka iz Sesveta.

Za vrijeme arbitražnog i potom sudskoga postupka državna tijela vode zasebnu istragu o cijelom slučaju. Prema oskudnim podacima, Vjesnik je saznao da su se u cijelu stvar umiješali i vrlo visoki dužnosnici europskih sigurnosnih sustava, obavještajci različitih rangova i zemlje podrijetla. Njihova intervencija, pak, bacila je sasvim novo svjetlo na posao s raketama, začet još 1994. godine.

Da bi bilo razumljivije, valja spomenuti da su se rakete S 300 na tržištu pojavile kao ponuda jedne od država nastalih raspadom SSSR-a. S tom je državom kontaktirala tvrtka Winsley Finance LTD, a posao prodaje i transporta sustava obavljen je preko jedne češke firme. Navodno, bivšu sovjetsku republiku S 300 napustio je u cijelosti, a Hrvatsku su vidjele samo raketne cijevi i transportni kamioni. Taj dio viđen je na jarunskoj paradi hrvatskih oružanih snaga 1995. godine.

Vjesniku je u tom smislu rečeno da je S 300 prevelik, preskup i za obrambene potrebe države nepraktičan sustav. Ali, što učiniti s 26 raketa, tri lansera i tri kamiona (jednom je vozilu mjenjač na motoru - getriba - u kvaru)? Kad je 1999. godine prvi put izvan vojnih i državnih kabineta izašla informacija da se Hrvatska želi riješiti tog neupotrebljivog oružja, javila se firma-posrednik. Ali, posao je zaustavljen na obavještajnoj razini.

Sa Zubakom je Vjesnik razgovarao u srijedu, u sesvetskom hotelu »Phoenix«.

»Nije točno da je Hrvatska bila samo pokriće u cijelom poslu kako bi neka država mogla nabaviti ključni dio opreme, a da su nama dospjele samo raketne "kante"«, kaže Zubak na rezultat istražnih spoznaja. »Da je država pošteno odradila svoj dio posla, platila dug, ostatak opreme bi u roku petnaestak dana bio isporučen. To znači da ta oprema nije mogla nikamo, ako ja znam gdje je i ako znam da je, nakon podmirenja duga, mogu odmah isporučiti«.

Zubak negira i ostale navode do kojih smo uspjeli doći. Tako, na primjer, kaže kako »nije točno da nema ljudi koji bi sustav S 300 opsluživali - na obrazovanju hrvatskih stručnjaka radili su stranci. I instruktori i polaznici boravili su u hotelu "I", a račun za sve to platio sam ja sam«. Međutim, istraga je pronašla dokumentaciju iz koje je vidljivo da je još 1996. godine o S 300 bilo mnogo govora. Na pitanje tada ovlaštenih visokih časnika što sa sustavom, dogovoreno je osnivanje 205. brigade protuzračne obrane. Priča je propala na činjenici da je brigada umjesto 1000 okupila jedva 76 ljudi koji su nešto znali o tim raketama. Pokazalo se također da Hrvatska vojska nema 400 inženjera, raznih struka, koji bi opsluživali sustav.

Navodno je još u jesen 1994. godine, na Brijunima, general Imra Agotić pitao o smislu tih raketa. Prikupljena svjedočenja potvrđuju da su tada ministar obrane Gojko Šušak i glavni čovjek za opskrbu i opremanje HV-a Vladimir Zagorac skočili i rekli mu da se »u to ne petlja«. Na svjedoke se poziva i Zubak: »Iz brojnih sastanaka, a siguran sam da su ti razgovori snimljeni, danas bi se moglo zaključiti da je nabava raketa prošla uz punu podršku i jamstva i dr. Franje Tuđmana i ministra Šuška. Na temelju tih razgovora je sastavljen i predugovor koji je potpisao Šušak«. Autentičnost toga potpisa, zbog različitih mišljenja grafologa, kao dokaz nije prihvatilo ni Arbitražno vijeće. A kad to nije bilo dokazom, ni odluka o Zubakovu zahtjevu za isplatu 200 milijuna dolara nije za njega mogla biti pozitivna.

Nakon 1999. godine i Šuškove smrti, u Ministarstvu obrane je navodno procijenjeno da isporučeni dio sustava ni približno nije četvrtina cjelokupne opreme. Ruska vojska za operativnu uporabu S 300 koristi divizion s tri bataljuna. Procjenom je utvrđeno da je Hrvatska zapravo dobila jednu trećinu, od jedne trećine (bataljuna) koji čine komplet formacije potreban za tehničku i ljudsku uporabu tih raketa.

»To su gluposti«, oštar je Zubak. »Morate znati da o tome govore ljudi koji o tom oružju nemaju pojma«. Kad se Zubaku ponudi »dokaz« kako je malo vjerojatno da on jedini sve zna o raketama, a da čitav HV nema čovjeka koji bi mu bio ravnopravan sugovornik, Zubak uzvraća: »U poslovima s oružjem ne mogu sudjelovati ljudi koji ne znaju što trebaju, što kupuju i što plaćaju. Ako vam je to jasno, onda vam je jasno da me činovi i funkcije ne mogu impresionirati. Ti isti vaši izvori spore i vrijednost cijeloga sustava, 200 milijuna dolara, što dokazuje da ne znaju ništa. Osim da mi ne žele platiti ono što je država sa mnom ugovorila«.

Ne mireći se s razvojem situacije, Zubak je uputio četiri dopisa na adrese najviših državnih dužnosnika, predsjednika Mesića i premijera Račana. Ponudio je varijante nagodbe, čak i preuzimanja isporučenih raketa u zamjenu za druge obrambene sustave najnovije tehnološke razine. Prema njegovim riječima, odgovora nije dobio.

Budući da je u povodu njegove tužbe protiv Hrvatske u Palači pravde održano tek prvo ročište, Zubak će još dugo o »raketnoj aferi« voditi računa. Istodobno sa sudskim ročištima provest će se i službena istraga o cijelom slučaju. Ali, kako je krenulo, nije sigurno da će se o pojedinostima moći mnogo više reći. Jer, Hrvatska je u doba isporuke sustava bila (i još je) pod embargom na uvoz oružja. Pukne li afera širih razmjera, do temelja bi se potresle i bivša i buduća državna administracija. No, taj »prekršeni embargo« ide u prilog tužitelju Zubaku kao oblik pritiska na administraciju da se dolari isplate, a prekršaj embarga samim time zaboravi. Još samo da Zubak u rukama ima - osim Tuđmanove i Šuškove riječi i jednog dvojbenog predugovora - neki čvršći dokaz o hrvatskom dugu.