Tih riječi odmah su se dohvatili svi oni u Hrvatskoj koji Europu vide kao željeni cilj i koji su mjesecima papagajski ponavljali kako se naša zemlja ne treba plašiti nekih regionalnih paketa, nego će svoju europsku trku otrčati sama. Međutim, i tajming europskih dužnosnika koji su vrlo dobro znali kako će ova izjava bombastično odjeknuti u Hrvatskoj, nije bio slučajan; nakon slučaja Bobetko, u vrijeme kada se Hrvatska nalazila između čekića Haaga i nakovnja domaćih zaštitnika vrijednosti oslobodilačkih akcija i lika i djela staroga generala, iz europskih su metropola, pa i iz usta europskih diplomata u Zagrebu, stizale oštre riječi upozorenja, off the record najave sankcija i izolacije, pa je stišavanje situacije trebalo nečim i nagraditi.

Prve verbalne poruke stigle su iz Verheugenovih usta, od čovjeka koji je i do sada Hrvatsku redovito favorizirao kada su u pitanju njezini integracijski pomaci, ali koji nije zaboravio napomenuti da je to njegov osobni stav. Te riječi signal su Hrvatskoj da mora požuriti ako želi uhvatiti integracijski vlak i prikačiti se barem na vagon u kojemu su Bugarska i Rumunjska. Vremena je malo, obveza je puno, a suradnja s Haagom i regionalno dobrosusjedstvo su samo neke od njih. No, to će se i isplatiti - tvrde hrvatski eurofili - jer, na kraju krajeva, usvajanje europskih standarda je u korist same Hrvatske, koja svoju geografsku pripadnost obitelji europskih zemalja mora potvrditi u političkom i društvenom smislu.

U primicanju izborne godine, ni Europi nije svejedno s kim će u budućnosti pregovarati kad je riječ o Hrvatskoj. Ne samo zato što bi im odgovarao nastavak čvrste proeuropske orijentacije Hrvatske i na političkoj sceni i bespogovorno ispunjavanje traženih uvjeta, nego i zato što naša zemlja na svojim (ne)jakim plećima nosi i regionalno breme. Ako stvari krenu, po europskoj percepciji, krivo u Hrvatskoj, krenut će krivo i kod susjeda. A takvih se mogućih scenarija ta ujedinjena Europa, (ne)spremna na svoje prvo tranzicijsko proširenje, naprosto užasava.

Kako su se posložile kockice i jesu li nam bruxelleski moćnici naklonjeni, bit će jasno kada Hrvatska podnese svoju kandidaturu za punopravno članstvo u europskoj petnaestorici. Upozorenja su jasna: vrijeme podnošenja zahtjeva treba dobro procijeniti, kako se ne bi dogodilo da se hrvatska kandidatura "slučajno" zagubi u nečijim ladicama jer nije zadovoljila stroge međunarodne procjene i haaško-bruxelleske testove. Hrvatski se dužnosnici nadaju da će svoju ozbiljnost, političku spremnost i regionalnu kooperativnost uspjeti naplatiti pozitivnim odgovorom Bruxellesa u prvoj polovici iduće godine. Time bi jedno mučno i teško integracijsko poglavlje ostavili iza sebe, a Europa bi konačno i formalno stanovala i u Hrvatskoj!