Hrvatsku je u ovo vrijeme prije 11 godina medijski obilježavala pjesma Tomislava Ivčića "Stop the war" u kojoj je Lijepa naša bila opjevana kao uljuđena zapadnoeuropska zemlja, ubijana naočigled čitavog svijeta pod navalom balkanskih barbarskih hordi. Glazba je odražavala pianissimo duše koja je stoljećima branila mir europskog reda. Hrvatska se u spotu predstavila gotovo kao izravna sljednica Duha Svetoga čiji su ljudi okrenuti samo sreći opće dobrote. Izvedba je bila stilizirana tako da bi kod Europljana izazvala osjećaje identifikacije sa žrtvom istog kulturno-povijesnog kruga. Europska zajednica se tada linijom manjeg otpora u najgoroj tradiciji appeasementa češće solidarizirala s napadačem, sugerirajući preko lorda Carringtona civičkoj Hrvatskoj da ostane u granicama Miloševićeva balkanskog zatvora. Hrvatskoj nije pomogao poziv na mir pa se ratom protiv rata istrgnula namijenjenoj sudbini.

Danas je naša tužna domaja poplavljena deseteračkom virozom Marka Perkovića Thompsona čija pjesma "Iza devet sela" dokazuje da nam ništa balkansko više nije strano. Njezini ruralni opstipacijski decibeli reflektiraju fortissimo duše koja mrzi svoje susjede zbog mentalitetske srođenosti s njima. Aranžman je rađen sa svrhom da u domaćim europeiziranim duhovima izazove emocije straha pred provalom ove karikirane ratobornosti. "Po-U-čena crnokošuljaška publika" kune se u Pavelića kao da je potpisao Rimske ugovore o ujedinjenju Europe, a ne izdaji Dalmacije, što znači kako uopće nije važno da se ne znaju osnovne činjenice o njihovu negativnom junaku, nego da se sve to ne zna na jedan žestok i prijeteći način. Europska unija bavi se neofašističkim implikacijama entuzijazma koji ova paramuzička moda širi kod vrijednosno retardiranih obožavalaca, ali preko svog povjerenika za proširenje Güntera Verheugena ipak privatno poručuje da Hrvatska ne spada u takav Zapadni Balkan !?

Ovakav tok europske svijesti da nas tretira kao Balkance kada se ponašamo europski, a kao Europljane kada se vladamo balkanski teško je shvatiti, ali od viška recepcije ne boli glava. Slični su paradoksi bili stoljetna popudbina hrvatske političke scene. Kada je Vladko Maček stvarao Banovinu Hrvatsku, frankovci su mu prigovarali da time pokušava spasiti Jugoslaviju. Kada je Ante Pavelić deklarirao svoju Veliku Hrvatsku kao nezavisnu, haesesovci su upozoravali na njezinu zavisnost o sudbini Mussolinija i Hitlera i njihove gubitničke alijanse.

Kada je Andrija Hebrang u partizanima s haesesovcima htio pluralizirati političku frontu i na taj način temeljitije federalizirati Jugoslaviju, jugoboljševici su ga smaknuli tvrdeći da za račun Staljina želi restaurirati NDH. Kada je Tito de facto ujedinio Hrvatsku pripojenjem Istre, Rijeke, Zadra i otoka, Međimurja i Baranje, hrvatski su ga nacionalisti osuđivali da je to učinio za Veliku Srbiju. Kada se Tuđman borio za reintegraciju okupirane Hrvatske, autorizirana međunarodna zajednica ga je neprestano opominjala da je više radio na dezintegraciji Bosne i Hercegovine. Kada Ivica Račan nastoji da propisanom suradnjom s Europskom unijom stupi u njezino članstvo, opozicijske stranke, ali i sami europromatrači upozoravaju da ga većina njegovih odabranih putova vodi na (Zapadni) Balkan.

Kako već jednom u povijesti nadvladati takvu dihotomiju gledanja na iste stvari i harmonizirati političke ciljeve i sredstva, hrvatska očekivanja i europske kriterije? Odgovor je ovih dana ponudio predsjednik HDZ-a Ivo Sanader predlažući opću suglasnost za ulazak u EU! To je bez sumnje hvale vrijedna državnička gesta, bez obzira na to što sadrži i određeni pragmatički podtekst. Naime, Sanader zna da prije izbornog procesa mora "demečijarizirati" međunarodnu poziciju HDZ-a, jer će se u protivnom međunarodna zajednica na izborima postaviti ultimativno kao nedavno u Slovačkoj. Ali ako se uistinu želi prekinuti taj dosadašnji pogubni perceptivni dualizam tumačenja političkih odluka i poteza u Hrvatskoj, onda se, barem dok se u suprotno ne uvjerimo, treba akceptirati pristup da Sanader kad poziva na kompromis u vezi s ulaskom u EU zaista želi opći kompromis, a ne pojedinačnu kompromitaciju neke stranke na vlasti. Da bi građanima povratili povjerenje u stranke, stranački lideri moraju početi izgrađivati povjerenje u politiku kao racionalno traženje optimalne razvojne opcije.