Vjesnik: 07. 12. 2002.

Tko vodi vanjsku politiku?

JURICA KÖRBLER

Tko u ovom izrazito osjetljivom, za Hrvatsku odlučujućem vremenu, vodi hrvatsku vanjsku politiku?

Ono što se dogodilo s pismom što ga je inicirao makedonski predsjednik Boris Trajkovski, a treba biti upućeno u Bruxelles, u toj je mjeri nedopustivo da i odgovor na prvo pitanje može glasiti: i svi i nitko!

Predsjednik Mesić se treba(o) potpisati na zajedničko pismo predsjednika Makedonije, BiH, Jugoslavije, Albanije i Hrvatske Bruxellesu, a premijer Račan o tom pismo ništa nije čuo od Predsjednika! Istodobno, za boravka u Beču Mesić odgovara Vladi i Račanu da pismo i nije bilo upućeno njima, pa zašto se oglašavaju oni kojima nije bilo ni adresirano.

Ovakav ping-pong, koji se i dosad znao dogoditi između Pantovčaka i Banskih dvora, sad je promašio i temu i vrijeme. Pogotovo jer je riječ o tako osjetljivim pitanjima poput (posljednje) šanse za hrvatsko priključenje Europi. Potpiše li predsjednik Mesić pismo zajedno s predsjednicima država zapadnog Balkana, baš sada kada tako uporno dokazujemo da mi tamo ne pripadamo i da tražimo individualni pristup Uniji, ne bi bilo čudno da se ta njegova gesta pročita neprikladnom. A istodobno, Predsjednik u Beču izjavljuje da Hrvatska ne želi stvaranje novih državnih struktura na Balkanu.

Sve se to događa i u trenutku kada stari, mudri i dobronamjerni Otto von Habsburg izjavljuje da još mnogi u Europi sanjaju o nekoj novoj Jugoslaviji, a Il Piccolo piše da Hrvatskoj neće biti lako jer unutar EU, na čelu s Londonom, ima onih koji rade protiv Zagreba i žele vidjeti neku novu zajednicu na Balkanu. A Verheugen prvi put jasno poručuje da Hrvatsku ne vidi kao balkansku državu i da se zalaže za individualni pristup.

Riječ je o nijansama, ali politika i jest skup raznih nijansi. Ako to ne osjećaju i hrvatski političari, dolazi i doći će do novih nesporazuma, što Hrvatskoj nikako neće koristiti. U Europu nas neće uvesti ni Mesić niti Račan, , nego samo angažman svih nas, ali bi političari morali shvatiti da u ozbiljnim vremenima nema prostora za njihove osobne interpretacije i soliranja i da je potrebna puna ozbiljnost da nas i drugi ozbiljno shvate.

Hrvatska ne pripada zapadnom Balkanu i u ovom trenutku nam ne trebaju nikakve zajedničke inicijative za otvaranje puteva prema Europi. Tamo trebamo doći sami, na osnovi vlastitih rezultata.