Otkako je na vlasti, SDP sve više sliči svojim prethodnicima. Ministar Crkvenac, baš poput Škegre, gladnima poručuje da obrađuju okućnicu a zastupnicima, bagatelizirajući, da za svoje primjedbe mogu otvoriti knjigu žalbi. Mato Arlović pretvorio se u zločestog i arogantnog Vladu Šeksa, kojemu su manjine vazda dežurna meta javnog nezadovoljstva... Ali sada i Šeks preuzima ulogu koju je 3. siječnja Arlović obećavao odigrati.

SDP je manjinama kanio oduzeti njihovo predstavništvo u Saboru, tvrdeći da Arlović ili Ninić sasvim dobro mogu predstavljati i manjinske zajednice. Naravno, hrvatski su političari redom uvjereni da su supermeni: smatraju se najboljima i najsposobnijima za svaku ulogu u društvu. Eto, sada su se proglasili boljim Srbima i od samih Srba. Ali baš kad je Arlović objašnjavao da manjinski zahtjevi vode obnavljanju nekadašnje Krajine, Šeks je odjednom zameketao meko, kao umiljato janje: »HDZ smatra da manjine nisu remetilački faktor hrvatskog društva, nego njegov integralni dio i bogatstvo«, rekao je. Obavezao se na respektiranje stečenih i međunarodnim ugovorima zajamčenih prava nacionalnih zajednica. Na sastanku s manjincima HDZ je podržao i rješenje koje je SDP htio ukinuti: neka se zastupnici etničkih zajednica biraju u posebnim izbornim jedinicama, a ne sa stranačkih lista.

Istodobno, šef je HDZ-a pokrenuo inicijativu da se konsenzusom u parlamentu donese rezolucija kojom će se izraziti opća suglasnost Hrvatske za što brži ulazak u Europsku uniju. Europu je stavio na svoju zastavu baš kad je postalo jasno da su vladajući odnos s Bruxellesom tuđmanovski zahladili. Obrat u odnosu spram manjina prvi je znak da s tom euro-poveznicom u HDZ-u misle ozbiljno. Analitičari s razlogom tvrde da je riječ o državničkoj gesti. Europa je možda jedini projekt koji bi mogao pokrenuti i okupiti Hrvatsku. I jedina politika koja može dobiti podršku međunarodne zajednice.

Naravno, da bi riječi postale djelom, donošenje deklaracije nije dovoljno. Proklamacije moraju biti poduprte promjenama, sukladnim europskim standardima. Javnosti je dobro poznato što se od Hrvatske traži – suradnja s Haagom, manjinski zakon, povratak izbjeglica i povrat imovine, javna televizija, reforma pravosuđa. To su promjene koje su SDP-ovi birači od Račanove vlade očekivali. Ali je ona klizila u rikverc, tako je u međunarodnoj zajednici bolje stajala na početku svoga mandata nego danas. Sanaderu je, sa strankom kakvu ima, takvo europeiziranje Hrvatske mnogo teže i riskantnije zagovarati.

Trenutak je velike političke odgovornosti. Hrvatskoj je posljednja šansa da ubrzanim promjenama pokuša uhvatiti priključnicu s Europom. U suprotnom, bit će ostavljena na margini zapadnog svijeta, tko zna dokad, s neizvjesnim ali sigurno pogubnim posljedicama. Dogovor HDZ-a s manjinama može se gledati kao velika pljuska SDP-ovoj vlasti, koja se svađom s manjincima populistički udvarala nacionalistima, pristajući na falš tezu da se prava manjina otkidaju od prava većinskog naroda. Ali moguće ga je – pogotovo u kombinaciji s rezolucijom za EU-Hrvatsku – gledati i kao prvi signal uozbiljenja politike.