Igor Graovac: Nacizam i fašizam nastupaju sa zastavama na kojima je ispisan zločin, zločin je ugrađen u njihove temelje. Komunizam na zastavi ima čovjeka l Josip Jurčević: Nacizam, fašizam i komunizam međusobno se razlikuju, ali su koristili slična sredstva u osvajanju i provođenju vlasti l Ivo Banac: Moguće je uspoređivati komunizam i fašizam, ali isto tako moguće je uspoređivati i različite povijesne faze tih totalitarizama u raznim sredinama

Rasprava o zakonskom sankcioniranju isticanja fašističkih i nacističkih simbola izvukla je proteklih mjeseci na svjetlo dana brojne kosture iz prašnjavih ideoloških ormara. Polemika o zabrani isticanja simbola režima koji su odgovorni za desetke milijuna nevinih žrtava prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata pretvorila se, ponajviše zahvaljujući bukačima s desnog pola političkog spektra, u prepucavanje o tome koji je režim bio krvaviji — fašizam ili komunizam.

Pri svakom spomenu krvavog naslijeđa fašizma i nacizma, a time i kvislinškog ustaškog režima, desničarske snage izvlačile su kritiku komunizma, kao da je on bio jedini prirodni antipod fašizmu. Nabrajajući stotine milijuna žrtava totalitarnih komunističkih režima diljem svijeta, hrvatski desničari pravdali su fašističke zločine komunističkima, pri čemu su — svjesno ili nesvjesno — ustali u obranu nacizma i ustaštva koji mu je služio.

Je li to zaista tako? Mogu li se uspoređivati fašizam i komunizam te jesu li ta dva režima doista toliko srodna da se zločini jednih tako olako mogu pravdati zločinima onih drugih?

“Nacizam i fašizam nastupaju sa zastavama na kojima je ispisan zločin. Cijelo zakonodavstvo i cijela politika nacizma i fašizma smjeraju na zločin, zločin je ugrađen u njihove temelje. Komunizam, pak, na zastavi ima čovjeka, ali u svom razvoju dolazi do uništenja čovjeka i možda je čak proizveo više žrtava nego fašizam i nacizam”, ustvrdio je Igor Graovac s Instituta za povijest, komentirajući aktualnu polemiku o izjednačavanju fašizma i komunizma, koja se prošlog tjedna protegla čak i do Hrvatskog sabora.Graovac je već ovoga ljeta upao u polemiku s Josipom Jurčevićem, predavačem suvremene povijesti na Hrvatskim studijima, koji je zaključio da se moderna Europa nije stvarala na antifašizmu, već na otporu opasnosti od komunizma. Jurčević je tada naglasio kako se nacizam, fašizam i komunizam međusobno razlikuju, ali da su koristili vrlo slična sredstva u osvajanju i provođenju vlasti, te da je njihovo zajedničko obilježje bila totalitarnost.

Prema njegovu mišljenju, temeljni problem Europe između dva rata bila je takozvana “crvena opasnost”, odnosno pojava komunističkog sustava koji je prijetio rušenjem građanskog društva. Nakon denacifikacije Njemačke, kaže Jurčević, temeljni problem svijeta postao je hladni rat protiv komunizma. Ističući kako je glavno obilježje Europe od 1945. do 1990. godine bio sukob građanskog svjetonazora s komunizmom i socijalizmom, Jurčević podsjeća kako je komunizam u 20. stoljeću odnio između devedeset i sto milijuna žrtava. “Prema tome”, zaključuje Jurčević, “kriva je projekcija temeljiti Europu na antifašizmu. Antifašizam je jedan mali fragment u povijesti Europe u dvadesetom stoljeću, koji je nakon Drugoga svjetskog rata prestao biti europski problem. Današnja Europa je građanska, a ne antifašistička.”

Današnja Hrvatska, nastavlja on, nije nastala na temeljima antifašizma, kako to mnogi danas tumače, već kao rezultat raspada komunizma i kao izraz težnje hrvatskog naroda za vlastitim državnim i nacionalnim identitetom.

Povjesničar Igor Graovac slaže se u mišljenju da su i fašizam i komunizam bili totalitarni režimi, ali ipak napominje kako je velika razlika u tome je li neki totalitarizam u svojoj biti bio zločinački ili je on to postao svojim povijesnim razvojem. Odgovarajući na Jurčevićeve opservacije kako je moderna Europa nastala na otporu komunizmu, a ne fašizmu, Graovac podsjeća da je Europa nastala na zastupanju onih vrijednosti koje je afirmirao antifašizam. “Koliko znam, u Europi se ne slavi dan antikomunizma”, veli on, podsjetivši kako je i komunizam svojedobno bio dio antifašističke koalicije i da Europa kao svoj dan ne slavi dan borbe protiv komunizma, nego fašizma.

Tom je problemu, koji su nametnule one političke snage koje se protive uvođenju zakonske zabrane isticanja fašističkih simbola, tražeći da se istodobno zabrani i isticanje onih komunističkih, mnogo studioznije pristupio Ivo Banac, povjesničar s Yalea. Secirajući komunizam i fašizam kao tipične ideološke pojave dvadesetog stoljeća, Banac jasno ističe kako obje ideološke pojave pripadaju totalitarnim ideologijama.

Staljin je, pak, usavršio despotske elemente lenjinizma, proširio režim represije i konc-logora, dodao mu aspekt ruskog imperijalizma i svedržavlja, te takav sustav proširio na veći dio zemalja istočne Europe i istočne Azije. Tek nakon njegove smrti, ističe Banac, dolazi do bitnih inovacija sustava, pa i do njegove relativne umjerenosti, osim tijekom kineske “kulturne revolucije” i krvavog režima Pol Pota u Kambodži.

“Stoga je vrlo važno znati o kojem komunizmu govorimo”, napominje Ivo Banac. “Je li riječ o Staljinovoj strahovladi iz tridesetih godina, revolucionarnom teroru u Jugoslaviji i Kini ili o relativno opuštenom autoritarizmu ocvalog komunizma u istočnoeuropskim zemljama ili u današnjoj Kini? Komunizmi su postali različiti, no odustajanje od diktature i monopola vlasti nikada nije prihvaćeno ni u najumjerenijem komunističkom sustavu. Bez diktature nema komunizma.”

Istu stvar Banac govori i za fašizam. S tom razlikom što je fašizam znatno kompliciranija pojava od komunizma i što su njegovi drastični učinci vezani uz mnogo kraće vremensko razdoblje. Podsjeća Banac da je talijanski fašizam bio protuparlamentaran, protuliberalan, masovan u orijentaciji i opsjednut tehnološkim napretkom, pa je kao takav bio alternativa komunizmu i kapitalizmu u krizi.

“No, ni najbolji fašizam ili komunizam nemaju posebno ’dobre’ strane”, upozorava Banac. “Sve što su oni pokušali svršilo je u zločinu i rasulu. Tko zna gdje bi Rusija danas bila da je slijedila evolutivni put Wittea ili Stolypina? Ili Kina? Onako malo slobode što je nudio Čang Kai-Šek pokazalo se tako djelotvornim na Tajvanu.”

Banac bez zadrške odgovara na pitanje je li uopće moguće uspoređivati komunizam i fašizam. “To se razumije. Ali isto tako moguće je uspoređivati i različite povijesne faze tih totalitarizama u raznim sredinama.”

A je li ta dva totalitarizma moguće izjednačavati? “Ovisi o tomu što se izjednačuje”, kaže Banac. “Doista se može i mora izjednačavati njihova zajednička odbojnost prema liberalnoj demokraciji, njihova ovisnost o represiji i pokušaju stvaranja protupovijesnih modela ljudskog društva. No, pitanje je koliko takva izjednačavanja koriste demokratskoj edukaciji.”

No, za njega isto tako nije dobro ni glorificirati nositelje totalitarnih režima. Zato je Banac dosljedno protiv Trga maršala Tita u Zagrebu ili bilo gdje, te protiv još preostalih ulica Mile Budaka.