POD POVEĆALOM -ŠTO SE DOGAĐA S MARIJOM BARIŠIĆEM, SVJEDOKOM U PROCESU LORA

Splitski sudac Slavko Lozina dovršio je "slučaj svoje karijere" oslobađajućom presudom za svih osam optuženika u predmetu Lora, konstatirajući da su nesporno dva zatvorenika ovoga vojnog kazamata ratne 1992.g. ubijena, ali da govora o ratnom zločinu ne može biti jer Split nije bio na okupiranom području, a i ubijeni su, kao i ostali pritvorenici Lore, bili hrvatski državljani. Zločin je dakle počinjen, žrtve su utvrđene, ali krivci nisu otkriveni. Što se Lozine tiče, kontroverzni predmet koji je mjesecima skandalizirao javnost u dobroj mjeri zahvaljujući upravo ekscesnom "šefu sudačke parade", mogao bi biti trajno arhiviran. No, tužiteljstvo je najavilo žalbu Vrhovnom sudu te za konačni epilog slučaja Lora valja još sačekati njegov pravorijek.

Što se u međuvremenu događa s nekim od krunskih svjedoka koji su pred sudskim vijećem Županijskog suda u Splitu i notornim Lozinom opširno govorili o zločinima u Lori? Što je danas s bivšim vojnim policajcem, pripadnikom kriminalističke službe 72. bojne Vojne policije Marijom Barišićem, koji je u sudnicu dolazio s nekoliko kilograma dokaznog materijala pod miškom ne tereteći izravno optuženike, ali teško optužujući nekoć visokopozicionirane državne i vojne dužnosnike, tvrdeći da su svi oni znali što se događa u splitskom vojnom pritvoru, no brižljivo su istinu zataškavali, sponzorirajući kako je rekao zločin?

O navodnim krimenima koji su se tijekom rata događali, tvrdi Barišić, pod paskom Vojne policije još u travnju 1993.g. informirao je najodgovornije osobe u vojsci i državi pa i samog predsjednika Tuđmana. Po nalogu šefa države, koji je vjeruje Mario, bio konsterniran onim što je čuo, formirana je posebna komisja kako bi provjerila vjerodostojnost iznesenih optužbi. No, finale toga traganja za istinom bilo je Barišićevo udaljavanje iz Vojne policije. Od tada do danas nalazi se na bolovanju, a njegova obitelj (supruga i troje malodobne djece) na rubu egzistencije. Više od dvije godine (od ubojstva Milana Levara) živi pod policijskom zaštitom, ograničene slobode i bez prava na privatnost. Kao djelatnom pripadniku Hrvatske vojske status mu je neriješen od 1996.g., a prije dva i pol mjeseca dobio je častan otpust i privremeno rješenje o umirovljenju na iznos od 1321 kune.

Kada se deklarirao kao svjedok zločina u Lori krenula je prava kampanja kompromitiranja njegove vjerodostojnosti, a u javnost je izašao i njegov liječnički karton zbog čega nitko, iako je riječ o protuzakonitom djelu, nije snosio nikakve konzekvencije. Pokušavalo ga se proglasiti mentalnim bolesnikom, tvrdilo se da se liječi na psihijatrijskom odjelu i time osporavala valjanost njegovih iskaza, ali kao svjedok nikad nije diskvalificiran. Točno je da ima evidentiran PTSP, ali iako je uporno tražio psihijatrijsko vještačenje i za sebe i za one koje proziva, s kojima je bio spreman i suočiti se, nikad odvjetnici to nisu prihvatili nego su dapače zahtijevali da se vještači njegova liječnička dokumentacija. Ranjen je bio na prvoj liniji bojišnice u Bičinama kod Skradina radi čega ima 20-postotnu invalidnost, no unatoč ranjavanju kao zapovjednik voda odmah se vratio na frontu. Dugo su ga pokušavali diskreditirati kao luđaka, a u zadnje vrijeme tu su kvalifikaciju preimenovali u "profesionalnog svjedoka".

Ne želi više govoriti za medije, tražio je da ga se oslobodi i "plavih čuvara", svoj život okreće nekim drugim preokupacijama, i ako Bog da veli, uskoro ćete o meni čitati samo u sportskim rubrikama. Postao je u međuvremenu instruktor za nunčake, a obučavao se kod karate-majstora i međunarodnog suca Dragana Barača i sprema se za europsko i svjetsko prvenstvo. Jednog dana će Hrvatska možda biti samo njegov napušteni zavičaj…

Naime, kada je na raspravu (u srpnju ove godine) u slučaju Lora došao s gomilom dokumenata na koju se u svome iskazu pozivao, ni tužitelj ni predsjedatelj suda nisu pokazali zanimanje za njegovu nabubrjelu torbu. Tek potkraj listopada dobit će poziv od zamjenika županijskoga državnog odvjetnika u Splitu, Michelea Squiccimarra da pristupi u ŽDO i stavi na raspolaganje rečenu dokumentaciju, te iznese sva svoja saznanja koja ima o događanjima u vojnom pritvoru Lora. Odazvao se 4. studenoga, potvrdio svoje dotadašnje iskaze i dao izjavu nadopunjenu tek s nekoliko rečenica. Naveo je da je u međuvremenu stupio u kontakt s nekoliko osoba koje su dovele ratne zarobljenike u Loru, pa znaju točan broj privedenih kao i onih koji su živi izišli iz zatvora. No, kada će to biti spremni i sami posvjedočiti, Mario ne zna. Nije htio otkriti identitet tih možebitnih svjedoka, ali ako bi pred državnim odvjetništvom to i sami potvrdili, imenovao bi ih i štoviše došao s njima pred sud ako se nečega boje.

Kazao je i da posjeduje još neke dokumente iz kojih je razvidan kontinuitet "maltretiranja i hrvatskih vojnika i zarobljenih Srba od 1992. do 1995./1996.g.u splitskoj Lori2, ali je većinu dokumenata predao ovlaštenoj osobi.Izjavu je potpisao zajedno sa zamjenikom ŽDO Squiccimarrom i zapisničarkom Ladom Vukman. S obzirom na to da nije izravno teretio osmoricu lorskih optuženika( u međuvremenu oslobođenih optužbi),vjerovao je da će optužnica biti proširena na one koje je izrijekom prozivao na temelju raspoložive dokumentacije. Do danas se to nije dogodilo…