Prema PULS-ovu istraživanju javnog mišljenja, obavljenom za "Jutarnji list", navodno bi ovog trenutka na izbore izašlo više od čak 70 posto birača. Podatak svjedoči o neutaživoj žeđi hrvatskih građana za promjenama, što pokazuje visok stupanj nezadovoljstva ekonomsko-socijalnim i političkim prilikama u zemlji, ali istodobno indicira i uvjerenje da se one novim izborima mogu značajnije promijeniti. Nada doista umire zadnja, ali kod nas ona u sebi nosi jedan potencijalno opasan defekt - izraženiju vjeru da loši mogu postati dobri, koliko su dobri postali loši, negoli potrebu traganja za novim. Naime, isto anketiranje pokazuje da se hrvatsko biračko tijelo vrti u začaranom krugu, sklono perpetuirati na vlasti naizmjenično tek dvije iskušane političke opcije: HDZ i SDP s pridruženim partnerima. Hrvatska je politička javnost evidentno podijeljena upravo po tim razdjelnicama. Javno mnijenje trenutačno je, prema agenciji Puls, za čak 7,5 posto sklonije HDZ-u (22,1 posto građana) negoli SDP-u (14,5 posto), a HSS (sa svojih 8,3 posto) drži presudan uteg buduće vlasti i realno je očekivati da ova stranka definira karakter nove hrvatske nomenklature.

Ivo Sanader dovršava filtriranje i proeuropsko profiliranje svoje stranke odbacujući stare hipoteke recentne prošlosti ("tuđmanizma"), koje svesrdno prihvaća SDP, zanoseći se mišlju da će time prepraviti svoj image anacionalne stranke i pridobiti povjerenje onih koji tradicionalno "reformiranim komunistima" žele gledati samo u leđa. I što se HDZ više "detuđmanizira", to se SDP snažnije "tuđmanizira". Sanader predstavnicima nacionalnih manjina daje velikodušnu potporu za njihove zahtjeve držeći da manjinska prava ne smiju ići ispod razine stečenih, što predmnijeva da bi se i ubuduće njihovi zastupnici birali u posebnim izbornim jedinicama. A upravo tomu snažno se svojedobno usprotivio Mato Arlović, legislativna perjanica SDP-a. Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a, izrijekom tvrdi da je stanje ljudskih prava danas gore negoli za HDZ-a, kada je ipak bilo malih pomaka, a sada se netolerancija i diskriminacija sa Srba protežu i na Slovence, Amerikance, homoseksualce...

Sanader je korak ispred Račana i u inicijativi za donošenje saborske deklaracije o konsenzusu Hrvatske za što skoriji ulazak u Europsku uniju. Tek će nakon njega i aktualni hrvatski premijer zavabiti parlamentarno suglasje za EU, ohrabren izjavom povjerenika za proširenje Unije Günthera Verheugena da podnese molbu za priključenje jer Hrvatska nije "Zapadni Balkan" te nema razloga čekati Makedoniju i Albaniju, pogotovu SRJ i BiH. No taj je dar bio tek utješna nagrada prethodno temeljito išamaranoj Hrvatskoj, a ne priznanje koje bjanko obećava.

SDP-ovska družba, gotovo očarana metodologijom vladanja svojih reanimiranih prethodnika, istom HDZ-ovskom lakoćom i bahatošću odbacuje svih 429 zastupničkih amandmana na proračun (neka otvore knjigu žalbi!?), forsirajući silu i bespogovornost Račanove Vlade koja sve zna najbolje i kad očito kopne zadnji krediti njezinih najvjernijih pristaša. Koliko Račan na političkoj burzi trenutačno peška, govori i priznanje njegova prvotimca Zdravka Tomca na skupu HIP-a da je pogriješio kad je kritizirao dr. Franju Tuđmana zbog politike prema Bosni, oko koje se nisu slagali za Tuđmanova života, ali posthumno su na istom valu. Tomac je, naime, shvatio da hrvatsko nacionalno pitanje u BiH nije još riješeno i stoga je danas gorljivi pristaša trećeg entiteta, u čemu bi mu se Sanader, vjerojatno, tek privatno pridružio. No zato bi bez teškoća mogao optirati s Pašalićem ili Miroslavom Tuđmanom, odnosno Nenadom Ivankovićem koji tvrdi: Ili će se Hrvatska ponovo tuđmanizirati ili je neće biti! A kad se sve zbroji, Hrvatska se de facto nikad i nije detuđmanizirala, samo smo umjesto Tuđmana dobili Račana...