Dok u smiraju 2002. godine čak i medijski moguli bliski "crvenograđanskom" kabinetu preko svojih trbuhozboraca bruje o neminovnom kolapsu "račanovaca" – ma kad god izbori bili – hajdemo nasumce eksploatirati sedam blic (anti)teza. Raskolničke teme neće biti razriješene glasom naroda u biračkim kutijama. Čija god koalicija izbori natpolovičnu većinu u parlamentu, okorjelo njihalo mentalnih srdžbi i militantne svadljivosti prema drugima i drukčijim istinama ostavit će nas zmazanima, raščupanima i posvađanima u žitkom blatu hrvatske arene i tijekom 2003.

Najprije, teza o dogovorenom ratu Tuđmana i Miloševića. Svjedoci optužbe - Mesić, Špegelj, Sorosovi press-klonovi... Krunski je svjedok obrane, recimo, Davorin Rudolf. "Kako se uopće u Karađorđevu mogao dogovoriti rat kad Hrvatska tada uopće nije raspolagala oružjem za vođenje rata"? I Milan Babić, vođa srpskih terorista, konačno divani kako je Milošević osobno 1991. – od Plitvica do Gline i Borova sela – sijao sjeme zločina i minirao svaki pokušaj mirnog dijaloga Tuđmana s "krajišnicima".

Hrvatska treba u NATO i zato treba slati vojnike i u Afganistan (Ninić). Ni govora, Hrvatska ne treba u NATO po svaku cijenu, a smrt naših bojovnika na stranim stratištima ne može se ničim opravdati (Tadić). Hrvatski su mediji danas konačno slobodni, a jedini je problem što novinari sami ne znaju koristiti osvojenu slobodu (vlada(ri) plus režimski novinari). Je li to vic godine?! Sve su glavne tiskovine "glajhšaltovane", a novim zakonom režim stavlja šapu i na odveć razbarušenu televiziju. Na posljetku, Hrvatskoj nikad nije bilo bolje, a SDP je ispunio sva predizborna obećanja (Arlović). Uh! Hrvatskoj nije bilo nikad gore... I tako dalje. Ma što sedam, mogli bismo ovako nabrojiti sedamdeset i sedam anti(teza) koje mrve svaku pomisao na bilo čiji miran san u Hrvatskoj (i) nakon novih izbora.