Dogodine bi rat u Iraku mogao iz temelja ugroziti ključne investicije i poslove u Hrvatskoj, a niz novih domaćih stečajeva, potenciranih udvostručenjem cijene nafte, uvezati štrajkaški bunt u mrežu širih razmjera, do vrata »argentinskog kaosa«

Mato Crkvenac kao financijski i imovinski najmoćniji čovjek u Hrvatskoj ostvario je još jedan veliki ministarski uspjeh: proguravši kroz Sabor svoj zadnji proračun, za predizbornu i vrlo rizičnu 2003. godinu, nove je karte razdijelio točno onako kako je odlučio, uvaživši samo simbolični i sporedan jedan od ukupno 446 zastupničkih i stranačkih amandmana. Tako superioran prolaz kroz uobičajeno pregrijanu i suprotnim interesima premreženu parlamentarnu dramu, teško da se može usporediti s učincima rasprava o državnom budžetu iz vremena jednostranačja od prije 1990. (kada je značajan broj zastupničkih amandmana dobivao prolaz), kao i s podjednako monopolno sastavljenim proračunima iz desetljeća čvrste HDZ-ove vlasti.

Kad se film proračunskih događaja vrati samo tridesetak dana unatrag, pa usporedi s efektima burne višestranačke igre u završnici, ne samo na relaciji vlast-oporba, nego i na ništa manje bučnim vezama unutar vodećih stranaka koalicije, pa i unutar vodećih stranaka oporbe, ispada da je jedan mekani kondicional, koji je u pravi čas u hrvatsku javnost iscurio s adrese izaslanstva MMF-a da »deficit državnih financija ne bi smio biti veći od pet posto protuvrijednosti bruto-proizvoda«, bio i ostao MMF-ov ultimatum Račanovoj vladi.

Prisjetimo se da je u sklopu prvih razmatranja koncepta proračuna za 2003. godinu, Račanova ekipa u Banskim dvorima bila suočena ne samo sa zaokruženom kritikom MMF-ovih analitičara (zbog prevelike državne potrošnje, rastućega vanjskog duga, nepreglednih državnih ulaganja u ceste i stanove, te dubioza u mirovinskim i zdravstvenim fondovima), novim pozivima iz haškog suda (generalima Bobetku, Domazetu, Markaču...), nego i sa žestokim socijalnim buntom metalaca, predvođenih sisačkim željezarima, kao i sa revoltom Bračana, Hvarana i Primoštenaca zbog predaje turističkih bisera strancima.

Crkvenac je svojim tvrdim inzistiranjem na iznosu ukupnog proračuna koji neće biti viši od dosad rekordnih 87,6 milijardi kuna i na ukupnom državnom manjku koji neće biti viši od protuvrijednosti pet posto BDP-a, u potpunosti ispunio ultimativne uvjete MMF-a, kao što je Račan svojim političkim manevrima oko (ne)suradnje sa Haagom načas zadovoljio i oporbu i Haag. No, kao ni Račan, tako ni Crkvenac tom vrstom taktike nije riješio ni jednu od krucijalnih političkih, razvojnih, socijalnih i vlasničkih dvojbi, nego su samo kupili ulaznicu u predizbornu godinu, čija je sudbina sada u Božjim rukama.

Ipak, poput ministra Crkvenca, skloniji manje tamnim scenarijima ovih su dana od reda gotovo svi stvarni gospodari vodećih ovdašnjih banaka i kompanija, podjednako tako stranci i domaći, vlasnici i menadžeri. Većina vjeruje da će u Hrvatskoj dogodine stopa rasta biti oko tri posto, pa bi tako na kraju mandata Račan mogao konačno dovesti BDP do veličine koja je zadnji put ostvarena 1989! Većina procjenjuje da će stopa nezaposlenosti ostati iznad previsokih 20 posto, ali da će se povećavati i investicije, te ubirati i prve koristi od pristupa CEFTA-i, kao i od slobodne trgovine sa Srbijom, Crnom Gorom, BiH, Slovenijom i Makedonijom.

Glavni razlog zbog kojeg je MMF uvjetovao skoru završnicu pregovora o novom stand-by sporazumu svođenjem javnog deficita na pet posto BDP-a je u strateškom interesu niza velikih zapadnih kompanija i banaka koje u ime svojih većinskih vlasnika, nakon preuzimanja bankarstva, mirovinskih fondova, znatnog dijela medija i trgovine, nastoje u Hrvatskoj preuzeti i većinu turizma, poljoprivrede, energetike i osiguranja (uz stabilan i visoko precijenjen tečaj kune i što niže cijene), a industrijsku konkurenciju marginalizirati. Glavni razlog zbog kojeg je Vlada taj ultimatum ispunila je u zadnjem pokušaju vladajuće koalicije da održi sama sebe i da potom osigura još jedan mandat u Vladi i Saboru.