Pljesak što ga je Zdravko Tomac na otvorenoj sceni dobio od zadrtih tuđmanovaca, najniža je točka do koje je, dosad, spuznula vladajuća politika. Izjava da Franjo Tuđman zaslužuje njegovu ispriku jer se politika pokojnog hrvatskog predsjednika prema Bosni pokazuje ispravnom, katastrofa je iz više razloga.

Prvo, Tomac se ovoga puta nije zadržao na sebi već svojstvenom »domoljubnom« udvaranju. Notorne su njegove izjave da se smatra jednim od najvećih Tuđmanovih učenika. Ili da se na predsjedničkim izborima ne želi kandidirati, jer je »Tuđman jedan i jedini«. Sada je otišao korak dalje: odao je priznanje možda najvećoj i najopasnijoj strateškoj zabludi bivšeg predsjednika. Suprotno svemu što je u proteklom desetljeću zastupao, Tomac sugerira da je Tuđmanova politika prema Bosni bila ispravna. Opsesivne vođine planove o priključenju dijela susjedne države, Hrvatska je već skupo platila. I još će. Priznajući superiornost Tuđmanovih stavova, Tomac sada ukida i jedinu točku razlike, za koju je priznao da je među njima postojala.

Drugo, citirane izjave nisu osobne egzaltacije jednog političara. Njihov autor u aktualnoj vlasti nije beznačajna ličnost. Jedan je od najisturenijih ljudi u SDP-u. Iako njegove trenutne pozicije vjerojatno ne odgovaraju njegovim ambicijama, ostaje činjenica da ga je osovinska stranka vladajuće koalicije postavila za potpredsjednika Sabora. Štoviše, šef je saborskog Odbora za vanjsku politiku, pa će njegove eskapade sigurno imati i međunarodne repove – od Sarajeva do moćnijih inozemnih adresa. Izjavama o ispravnosti Tuđmanova stava prema Bosni vladajuća je politika svijetu uputila krajnje zbunjujuće i uznemiravajuće poruke.

Treće, Tomac ovoga puta nije precizirao kojem se dijelu Tuđmanove bosanske politike sada priklanja. Poznato je da su se njih dvojica razišli zbog Tuđmanova imperijalnog plana o podjeli Bosne. Svoje pristajanje uz politiku koju je nekad osporavao, Tomac argumentira teškim položajem Hrvata u BiH. Nedavno je, nakon gostovanja u Hercegovini, javno otvorio mogućnost stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta. Riječ je, i dalje, o pogubnom rješenju. Sam je Tomac dosad s razlogom tvrdio da Republiku Srpsku, nastalu na etničkom čišćenju, treba ukinuti. Sada identično rješenje traži i za Hrvate. Hrvatski entitet također može nastati samo kao rezultat preseljenja stanovništva i etničkog čišćenja. Umjesto da se srpski model pokuša poništiti, de facto mu se daje podrška. Umjesto da se neodrživo stanje mijenja, ono bi se kopiranjem legitimiralo i ojačalo. Zločinom zapasana Republika Srpska neće postati ispravna ako se po istoj shemi država dade i Hrvatima. Obje bi bile zločinačke tvorevine.

Stvaranje posebnog entiteta za Hrvate u Bosni i Hercegovini nikada i nije bilo rješenje, jer je hrvatski narod u susjednoj državi, iako najmalobrojniji, najdifuznije raspoređen. Formiranjem hrvatskog entiteta, vjerojatno u Hercegovini, svi bi ostali Hrvati bili prepušteni još većoj neizvjesnosti. Jedinstvena BiH, bez Republike Srpske, bez etničkih entiteta, jedino je dobro rješenje, za Hrvate i druge narode. Ne treba također zaboraviti da je Tuđmanu svojedobno stvaranje Herceg-Bosne, kao »hrvatske države« u BiH, bilo tek prijelazna faza u njegovoj strategiji »popunjavanja hrvatskog pereca«. Ciljaju li Tomčeve pohvale Tuđmanovoj bosanskoj politici tako daleko? Uključuju li i ostvarenje plana o konačnoj podjeli Bosne?