ZAGREB, 8. prosinca - Što je dr. Zdravko Tomac govorio o dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici prema BiH u posljednjih 10 godina?

U listopadu 1992., kada je rat u BiH već bjesnio svom žestinom, Tomac na tribini u Šibeniku kaže: »Raspad BiH na tri zasebne države neizbježan je i jedino je riješenje, možda za nju i najbolje, premda ono ne odgovara Hrvatskoj!« Međutim, u svibnju 1993., nakon Washingtonskog sastanka na kojem se dogovaralo o etapnoj provedbi Vance-Owenova plana, Tomac optužuje međunarodni koncept decentralizirane »trojedne« Bosne, smatrajući ga neodrživim i svojevrsnim uvodom u budući raspad BiH. Istodobno priznaje (u intervjuu Večernjem listu, svibnja 1993.: »Koliko god se može politički prigovarati stvaranju Herceg-Bosne, to je, s druge strane, ipak vojno dalo najveće adute Hrvatima, jer se svijet ravna i prema snazi, a ne samo po pravdi«. Tri mjeseca poslije, u kolovozu, Tomac u Slobodnoj Dalmaciji o Herceg-Bosni kaže: »Pokazat će se da Herceg-Bosna nije ispunila ni jednu od svojih zadaća: niti je zaštitila interes Hrvata u BiH, pa čak ni u cijeloj Hercegovini, niti udaljila Srbe od Dalmacije, a po toj najcrnjoj soluciji srpska država prodirat će u meki trbuh Hrvatske. Vidite koliko hrvatska loša politika prema Bosni može biti opasna«.

Godine 1994. na tribini »Kamo ide Hrvatska - dileme i izlazi«, Tomac upozorava da stabilnost Hrvatske ovisi o stabilnosti BiH i opet se zalaže za njenu cjelovitost, upozoravajući da podjela BiH najviše šteti Hrvatima. No, tada je upozorio i na opasnost od stvaranja muslimanske države u BiH, koja bi preuzela međunarodni legitimitet BiH i proširila se od Save do Jadrana. Tom hipotezom je pokazao da je i tada, iako im se načelno suprostavljao, povremeno (i po potrebi) koketirao s

Iste godine, Tomac je nekoliko puta upozorio na pogubnost Tuđmanove politike prema BiH i dogovaranja sa srpskom stranom te u siječnju u Slobodnoj Dalmaciji kaže: »Prije godinu dana kada se biralo koja će biti naša politika, umjesto učvršćivanja saveza s Muslimanima mi smo odabrali sporazumijevanje s Karadžićem«. U kolovozu 1995. opet tvrdi da ne razumije logiku hrvatske vladajuće politike, koja pasivno prihvaća tuđe koncepte podjele Bosne koje joj se svako malo nude te ističe da bi vladajuća hrvatska politika u svakoj sličnoj situaciji morala jasno reći: »Gospodo, nema podjele Bosne, mi smo jasno i glasno za cjelovitu Bosnu!« Što se tiče njegova odnosa prema Tuđmanu, sredinom 1997. govori kao o »istrošenom političaru«. U Novom listu, travnja 1997., Tomac kaže: »On je slavna prošlost, ali ne garantira dobru budućnost. (...) Tuđmanovi istupi pokazuju da se istrošio, da nema viziju«.

U travnju 1998., Tomac govori: »Znate, jedno su zablude Tuđmanove politike i njegova lutanja kada je riječ o BiH, a drugo je stvarna politika. Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH«. Rujna 1999. u intervjuu Nacionalu ističe da se s Tuđmanom razišao zbog njegove »tri velike, pogrešne strateške teze« prema BiH: prve, da su muslimani hrvatskog podrijetla i da nisu posebna nacija; druge, da BiH ne može opstati kao multietnička država i treće, da se svi problemi mogu riješiti srpsko-hrvatskom nagodbom.

Tijekom posljednjih godina nakon Tuđmanove smrti, Tomac ponavlja isto u vezi s Tuđmanovom politikom prema BiH, ocijenivši neispravnom njegovu tvrdnju da je u BiH bilo »moguće stvoriti etnički čista područja i da će nakon toga mir vladati tisuću godina« (Slobodna Dalmacija, 12. lipnja 2000). Imajući u vidu sve to, evidentno je da treba razlikovati Tomca kad govori s pozicije politologa-teoretičara i kad nastupa kao političar pragmatik. No, kao što pokazuje navedeno, pa i njegov zadnji javni istupi, nerijetko je granica između tih dvaju Tomčevih diskursa nejasna do neprepoznatljivosti.