Više godina odgađanom donošenju zakona o manjinama konačno je otvoren put. Predstavnici parlamentarnih stranaka jučer su dogovorili podržati model koji je uglavnom na liniji manjinskih zahtjeva. Nacionalne će zajednice imati u Saboru od pet do osam zastupnika, koji će se, kao i dosad, birati u posebnim izbornim jedinicama. Pozitivna diskriminacija nije prošla, manjine na dvostrukom glasu neće inzistirati. Dogovor je na gotovo svim stranama primljen s velikim odobravanjem. Napokon će se jedan veliki problem, sadašnjoj vlasti ostao još iz Tuđmanova vremena, skinuti s dnevnog reda. Hrvatska će tako ispuniti jedan od bitnih uvjeta za približavanje europskim integracijama. Pokazat će svoju pripadnost krugu zapadnih demokracija.

Unatoč vjerojatnom happy endu, nemoguće je prešutjeti pitanje komu je i čemu trebala drama s manjinskim zakonom, koju su posljednjih tjedana režirali iz SDP-a. Crveni antimanjinski bojovnici sada su morali vratiti mač u korice. Račanova je ekipa podvila rep i odustala od svoje ideje da se zastupnici manjina biraju sa stranačkih lista. Više od glasne uzbune u manjinskim redovima i kritika medijskih analitičara, SDP-ovom je omekšavanju pomogla činjenica da su manjine za svoje zahtjeve dobile potporu opozicijskog HDZ-a. Šefovi Tuđmanove stranke uslikali su se gotovo zagrljeni s predstavnicima Srba, dok je Arlović s njima komunicirao na »pasmater« razini.

Lijepo je kad vlast sluša glas kritike, pa je svoje ideje i ponašanje spremna korigirati. Ali u ovom slučaju uglavnom nije riječ o tome da su vladajući došli pameti, pa su se porihtali po sugestijama javnosti ili naroda. Pokušaj driblinga manjina, pa zatim odustajanje od već najavljenog reduciranja njihovih prava, samo je najnoviji primjer nevjerojatne improvizacije u radu Račanove vlade. Država se vodi s nepodnošljivom količinom neozbiljnosti. Nedomišljene se ideje puštaju u javnost i u saborsku proceduru, žonglira se nedovoljno pripremljenim odlukama, za provedbu kojih nije napravljena nikakva simulacija.

Zato vladajući svoje odluke često moraju povući takoreći i prije nego su ih počeli primjenjivati. Ideje i prijedlozi nerijetko im plešu tek dan-dva. Vlastitih se izjava ne drže ni koliko je crno pod noktom. Kontinuirano voze cik-cak. Može li netko uopće pobrojiti koliko je puta Račan obećao ozbiljnu rekonstrukciju Vlade? Koliko je puta najavio ostavku, ako ne bude ovako ili onako? Beskrajan je niz njihovih lako pokvarljivih zamisli – od Crkvenčeve upute da se preko granice ne propusti ništa više od litre ulja i kilograma šećera, što se moralo hitro povući, do nedavnog »pravnog rata« Račanove vlade s Haškim sudom, što je Hrvatsku dovelo u sukob s međunarodnom zajednicom.

Postoji li uopće odgovornost za javnu riječ ili su ministri i politički moćnici ovlašteni da mogu lupetati, kao da su za šankom? Lako je, naime, bilo pretpostaviti da će SDP-ova military retorika i strategija prema manjinama izazvati nepovjerenje i mnogo zle krvi. U zemlji u kojoj su frustracije i političke strasti jako našpanane, zadatak je vlasti da stvara ozračje tolerancije, dijaloga i koncilijantnosti. Račanovi suradnici do te obaveze ništa ne drže. Nacijom se neozbiljno poigravaju. Premijer bi svojim jastrebovima morao malo podrezati krila. Jer oni svojim ratobornim izjavama, zamislima i ponašanjem stvaraju od SDP-a stranku opasnih namjera.