Pokazalo se točnim; ministrica pravosuđa nije se živcirala oko rasprave o reformi pravosuđa koja je odgođena za veljaču, tvrdeći da bi ta debata trebala biti tek »primanje na znanje«, a ne verifikacija Vladina projekta. Naime, Vlada je, zadržavajući u proračunu za 2003. godinu nedirnutom stavku od dvije milijarde i 245 milijuna pravosudnih kuna, »platila« reformu. Znači, platila uredniji rad sudaca, ulaganja u opremu, zgrade, obrazovanje sudaca. Vlada je pokazala da je spremna financirati kompjutorizaciju sudske prakse, kontrolu rada pravosudnih djelatnika, izjednačavanje plaća sudaca i tužitelja.

Pravosuđe nisu zgrade, kompjutori, sva ona tehnika koja se u projektu reforme pravosuđa Ministarstva pravosuđa spominje. Pravosuđe su - suci. I to baš onako grubo kako je to u verbalnom duelu s Ivicom Crnićem, predsjednikom Vrhovnog suda, naglasio dr. Goran Granić, potpredsjednik Vlade: »Nema prebacivanja odgovornosti sa sudbene vlasti na izvršnu i zakonodavnu. Nitko do sudaca neće smanjiti 1,2 milijuna zaostalih predmeta. A dok toliki zaostatak bude u sudskim ladicama, stanje u pravosuđu neće biti normalno«.

Ako se dobro razumiju stvari, onda je država u svojoj blagajni rezervirala spomenute 2,2 milijarde kuna da bi otpao financijski prigovor sudova. No, za taj novac država od pravosuđa traži da se stanje u sudnicama učini »normalnim«. I opet se stiže na početak: suci su ti koji Hrvatsku mogu osloboditi sramotnog pritiska milijunskog zaostatka u rješavanju spisa.

Ivica Crnić je u pravu, suci rješavaju godišnji (sve veći) priljev novih predmeta. Međutim u pravu su i Strasbourg i Ustavni sud Hrvatske koji »naplaćuju« hrvatskoj državnoj blagajni u konkretnim kunama nerazumno duge sudske postupke. Strasbourg po 20 ili 30 tisuća kuna, hrvatski ustavni suci po 2000 domaće monete. U pravu je ministrica pravosuđa kad raspisuje natječaje za slobodna sudačka mjesta i kad traži da sudovi prime projektirani broj vježbenika. U pravu je i Državno sudbeno vijeće kad za suce bira uglavnom one kandidate koji su dobili podršku sudačkih vijeća u sudovima za koje su se kandidirali.

Ono što kvari tako raspoređenu »pravdu« citirana je Granićeva opaska - kako svi mogu biti u pravu, a stanje »nije normalno«?

Koliko se zna, ni u godišnjem izvješću za 2002. godinu neće se naći popis sudova plus popis sudaca u svakome od njih s opisno danim učinkom suca-pojedinca. Pa da se jednom zna, ako Vrhovni sud ima 100 sudaca, onda ih je toliko i toliko premašilo, toliko ispunilo, a toliko podbacilo tzv. okvirna mjerila (zapravo, sudačku radnu normu). Kad se to sazna za suce vrhovnoga sudačkoga stola, znalo bi se i za suce županijskih, općinskih, trgovačkih, prekršajnih sudova, te Upravnoga suda Hrvatske. Ta statistika nedostaje već godinama. Iz tog nedostatka rodila se paušalna ocjena da su svi suci »jedna te ista banda neradnika, neukih i potkupljivih ljudi«. Nedostatak te statistike amnestirao je sve predsjednike sudova od obveza da odgovaraju za učinak svih sudaca svojega suda, sudaca i predsjednika nižih sudova. Recimo otvoreno, nedostatak te statistike abolirao je sve dosadašnje predsjednike i sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda. No, ako premijer Račan kao šef hrvatske administracije ne odgovara za rad i učinak posljednjeg činovnika u općinskoj upravi, zašto bi Crnić odgovarao i za jednoga suca.

I tako se stiže na »kraj svijeta«. Premijer se možda i može vaditi; zbog njegova rada u administraciji Hrvatska ne dobiva pljuske međunarodne zajednice. Vrhovni, pak, hrvatski sudac trebao bi biti izravno odgovoran za svaku takvu opasku s one strane granice suvereniteta. Za tu je odgovornost plaćeno 2,245 milijardi kuna. Plaćeno ili »bačeno«, ovisi jedino i isključivo o zrinjevačkom pravosudnom šefu.