ZAGREB, 10. prosinca - »Kad bi pokojni predsjednik mogao vidjeti što se dogodilo s HDZ-om, srce bi mu puklo«, kazala je nedavno, sa sjetom, jedna ugledna HDZ-ovska saborska zastupnica.

I doista; samo tri godine nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika i prvog predsjednika i osnivača HDZ-a, malo je što ostalo od stranke u koju je Franjo Tuđman toliko vjerovao. Čak toliko da je, u ime jedinstva i pomirbe svih Hrvata, čime je bio opsjednut i u što je (naivno) vjerovao, u stranku primao i one za koje je sumnjao da bi ga kad-tad mogli iznevjeriti.

Tada je u HDZ-u počeo rat. Neki su se brže-bolje odrekli Tuđmana a da još nije prošlo vrijeme žalovanja. Drugi su javno govorili da su se s njim razišli još prije, ali su ostali u HDZ-u, vjerujući da ga mogu mijenjati »iznutra«. Treći su pričali da je Tuđman griješio, posebice u politici prema BiH, ali su ga ipak poštovali zbog povijesnih zasluga. Četvrti su ga voljeli i poštovali od početka i ostali mu vjerni do kraja, pa ni danas nisu promijenili mišljenje. Čini se da je takvih, izvornih HDZ-ovaca ostalo najmanje...

Tada je nastala prva stranka iznjedrena iz HDZ-a, Hrvatski nezavisni demokrati koje je vodio Manolić. Stranka nikad nije dublje zaživjela na političkoj pozornici, jedino je Mesić postao svojevrsni fenomen.

Manolić je pak, prije mjesec dana, napustio čelno mjesto HND-a i prepustio ga - Zlatku Canjugi. A upravo je Canjuga, vodeći Tuđmanov omiljeni klub Dinamo (Hašk-Građanski, Croatia, Dinamo) i Zagreb, na čelu Skupštine grada Zagreba, znao kako ugoditi predsjedniku. I danas se mnogi sjećaju Canjugine antologijske izjave da mu je predsjednik, već teško bolestan, za posjeta KBC Dubrava poručio da »vrati sveto ime Dinamo«.

Canjuga je izazvao zgražanje javnosti, koja ga je etiketirala kao konvertita. U HDZ-u su pak jedva čekali priliku da ga eliminiraju, pa su ga ubrzo isključili iz stranke. Neko je vrijeme bio nezavisan zastupnik, da bi potom prešao u Manolićev HND, u kojem je sad predsjednik. Zlobnici kažu da je HND i izabrao računajući na Manolićeve godine i mogućnost da ga zamijeni. Canjugu ipak ne treba otpisati; nije nerealno vjerovati da će njegova politička karijera krenuti uzlaznom putanjom.

I HDZ-ove legende kažu da Tuđman Graniću zapravo nikad nije vjerovao, da je čak bio pod utjecajem onih (Pašalić) koji su tvrdili da je Granić »američki špijun«. Neko je vrijeme zbog takvih optužbi »na ledu« bio i dr. Andrija Hebrang, čovjek kojega je Tuđman zaista volio i cijenio, imenovavši ga - nakon smrti omiljenog mu Gojka Šuška - za ministra obrane.

Nezahvalnu ulogu vođenja HDZ-a nakon Tuđmanove smrti, kad je stranka bila na dnu, preuzeo je dr. Ivo Sanader. Nekad predstojnik Ureda predsjednika a potom zamjenik ministra vanjskih poslova, Sanader se nadobudno bacio na posao. Već se tada znalo da će doći do žestokog sukoba između njega i najmoćnijeg Tuđmanova suradnika dr. Ivića Pašalića, koji je sebe želio vidjeti na mjestu predsjednika HDZ-a. Sanader i Pašalić politički su i svjetonazorski bili i ostali udaljeni nekoliko svjetlosnih godina.

Još u vrijeme Tuđmanove bolesti, kad se znalo da predsjednik ne može donositi važne odluke, Pašalić je praktički vodio državu. Moćni Tuđmanov savjetnik iz sjene držao je konce u svojim rukama, a Sanader je, u svojoj viziji »proeuropskog«, modernog HDZ-a konzervativno-demokršćanske orijentacije, znao da u takvoj stranci za Pašalića i njegove istomišljenike nema mjesta. Sanader se našao pred velikim izazovom, jer je HDZ godinama bio umrežen tisućama poveznica koje je Pašalić sastavljao godinama.

Ne želeći više biti članicom stranke koju na takav »nedemokratski i brutalni način vodi autokrat Sanader«, prije dva mjeseca iz HDZ-a je otišla i Tuđmanova omiljena suradnica, u Matešinoj vladi potpredsjednica i ministrica eurointegracija, Ljerka Mintas-Hodak. Nakon toga je doživjela da joj iz HDZ-a odgovore seksističkim priopćenjem, proglašavajući je gotovo »frustriranom zbog neuspjeha koje je doživjela«.

Vodstvo pročišćenog HDZ-a ne sumnja u pobjedu na idućim izborima, vjerujući da su »crvenima« ionako odbrojeni dani. Iako se zna da pravi političari moraju biti samokritični, toga u HDZ-ovu vodstvu nema. Jer, osim što je Sanader iz stranke izbacio nekoliko ljudi i raspustio nekoliko podružnica i ogranaka, što je posebno učinio da bi građani ponovno povjerovali HDZ-u i poklonili mu povjerenje? Ili je Sanader uvjeren da ima čarobni štapić kojim će zamahnuti i opčiniti građane Hrvatske da zaokruže ta tri slova na listiću? Zaboravljajući što je bilo prije...

Današnji HDZ, jednako čvrstom rukom ali bez karizme koju je imao Tuđman, vodi Sanader, najavljujući pobjedu na izborima i povratak na vlast. Za sebe je, jasno, već odabrao mjesto premijera, odbrojavajući Račanu dane do izbora. Uz Sanadera, najuže vodstvo čine njegova zamjenica Jadranka Kosor te Vladimir Šeks, Andrija Hebrang, Đuro Perica, Luka Bebić i, na iznenađenje mnogih, Neven Jurica. Sanaderovi protivnici kažu da je uglavnom riječ (uz iznimku Jadranke Kosor i Hebranga) o ljudima koje je Tuđman davno odbacio, smatrajući ih ili opasnima ili nesposobnima. Tvrde i da je Sanader izdao Tuđmana i njegovu politiku, omekšao HDZ i pretvorio ga u bezbojnu stranku bez identiteta, a da sve to čini uz skupinu karijerista kojima stranka služi isključivo za učvršćivanje vlastitih pozicija.

Vodstvo HDZ-a dugo se već ne kune na vjernost Tuđmanu. O tome još glasno govori jedino neposlušni stranački zastupnik Ljubo Ćesić Rojs, koji ne bira riječi kad optužuje Sanadera i ekipu, pozivajući se samo na vjernost Gojku Šušku i Franji Tuđmanu. Zato bi se moglo dogoditi da i on uskoro bude isključen iz stranke, jer u HDZ-u se, kako je nedavno rekao Šeks, moraju riješiti »još nekoliko malih karijesa«. Konsolidacija, kako je zovu, tada bi bila gotova, a stranka, uvjereni su, učvršćena za izbore i pobjedu.