Vjesnik: 11. 12. 2002.
Vrijeme otrežnjenja počinje
odmah, i bez RossinaUspješno završeni pregovori o režimu na Prevlaci za hrvatsko će pozicioniranje u međunarodnoj zajednici učiniti više od svih velikih geostrateških promišljanja o tome kako se protiv nevidljivog, fantomskog neprijatelja treba boriti devetnaestim stoljećem
BRUNO LOPANDIĆ
Bez obzira što o tome privatno mislio Günter Verheuegen, američki veleposlanik u Hrvatskoj Lawrence Rossin u svojem je posljednjem medijskom istupu ustvrdio da Hrvatska ne stoji baš dobro u međunarodnim krugovima. Hrvatska se s Haaškim sudom baš nije iskazala, reformska vladajuća koalicija problematizira donošenje novog ustavnog zakona o pravima manjina, a s ostatkom zakonodavstva (HRT) još se kasni.
Koliko god se intervencija smirenog diplomatskog znalca činila svojevrsnim odgovorom na pravu malu EU-foriju izazvanu Verheugenovim riječima da Hrvatska ne pripada zapadnom Balkanu, vrijeme otrežnjenja - i bez Rossina - počinje odmah.
Hrvatska vlada mora u vrlo kratkom roku, za mjesec-dva, pokazati sve što dosad nije uspjela: da je njezina europska orijentacija neupitna i to ne samo na riječima, i da je Vlada predana reformama. U vrlo konkretnom rasporedu, to znači da hitno treba ispuniti dio političkih obveza zbog kojih je već mjesecima kritiziraju. Da bi se službena kandidatura za ulazak u EU mogla poslati što prije, Vladini su se dužnosnici požurili objasniti kako je na redu niz diplomatskih aktivnosti, konkretnih akcija punih reformskih zahvata. No, nažalost, ni na marketinškom joj planu ne ide od ruke, čak i kad se istinski želi potruditi.
Vladini su čelnici svjesni (iako to, naravno, neće javno priznati) da su u međunarodnoj zajednici dobar dio svojeg ugleda prokockali zbog štetnog natezanja s Haaškim sudom i uplitanja vlasti u sudske procedure. Premijer Ivica Račan nakon svega u toj velikoj europskoj ofenzivi izjavljuje da će se s eventualnim novim optužnicama sad postupati drukčije, jer se u javnosti stvorila kritična masa. Poruka je loša - u Hrvatskoj će se pravna država poštivati ovisno o kritičnoj masi i njezinom raspoloženju na ulici.Baš u trenutku kad se Račanova vlada dosjetila kako je uistinu posljednji tren da se nešto konkretno učini kad je riječ o približavanju EU, jer vremena više nema mnogo, bilo je logično očekivati da će otužna hrvatska prenemaganja o zapadnome Balkanu ipak malo splasnuti. Umjesto toga, odmah su se našla neka tajanstvena pisma o zajedničkim inicijativama za zajednički nastup zapadnog Balkana pred Bruxellesom. Nakon mnogo nervoze, dugo se nije znalo tko je ta pisma slao, kome i gdje su na kraju završila.
Dok su se sve institucije vlasti ozbiljno bavile tajanstvenim pismima, i Otto von Habsburg je dao svoj obol hrvatskim naporima. U Saboru je odmah potvrdio stare sumnje da Hrvatska ima moćne povijesne neprijatelje u Velikoj Britaniji. Tako je mrskom Londonu vrlo jasno poručio da samo i dalje zamrzava proces ratifikacije hrvatskog sporazuma sa EU-om, jer ga Hrvatska ne treba.
Zaboravio je jedino da je Velika Britanija također dio Europske unije. I to važan. Kao i da je njegova zemlja članica. Austrijski su političari već jasno rekli da žele Hrvatsku u EU. Jedina je razlika u tome što nisu pričali o hrvatskim neprijateljima.
O tome bi trebao razmisliti i predsjednik vanjskopolitičkog saborskog odbora Zdravko Tomac, koji je vjerojatno zaboravio da svojim izjavama o BiH također može pomoći posljednjim naporima da se Hrvatska pozicionira u EU. Nas je sve pak podsjetio koliko se štete može napraviti jednom izjavom. Ali i činjenicom da je SDP-u trebalo više od jednog dana da se ogradi od Tomčevih izjava.
Sve će to ipak zasjeniti iznimno važan i uspješan događaj. Punih devet mjeseci pregovora trebalo je diplomacijama Zagreba, Podgorice i Beograda da riješe pitanje Prevlake. Dogovoreni privremeni režim na Prevlaci nesumnjivo će, nakon objave, biti podvrgnut procjeni i analizama. Sigurno je također da će o sadržaju postojati oprečna mišljenja. No, sasvim je sigurno da je protokol o Prevlaci, bez obzira na privremeni karakter, jedan od najvažnijih uspjeh hrvatske države, njezine diplomacije uopće, s velikim utjecajem na procese u regiji.
Protokol o privremenom režimu na Prevlaci uistinu je privremen i nije uspio riješiti konačno pitanje granica između dviju zemalja. Ipak, uspješno završeni pregovori pokazali su kako su obje zemlje pokazale snagu i zrelost da napuste način razmišljanja svojih bivših režima. Hrvatska sada može kazati da je normalizirala svoje odnose sa susjedima, a kao kandidat za NATO i uoči kandidature za EU, ne može si dopustiti da se svakih nekoliko mjeseci nađe pred Vijećem sigurnosti UN-a zb
og graničnih pitanja.Uspješno završeni pregovori o režimu na Prevlaci za hrvatsko će pozicioniranje u međunarodnoj zajednici učiniti više od svih velikih geostrateških promišljanja o tome kako se protiv nevidljivog, fantomskog neprijatelja treba boriti devetnaestim stoljećem.