Nemam ništa protiv da se vi vratite u socijalizam. Ja neću – pomalo kao dijete puno inata poručio je domaćim metalcima potpredsjednik Vlade Slavko Linić. Radnici su od njega zahtijevali da se pitanje nekadašnjeg Holdinga »Đuro Đaković« što hitnije riješi i da u tome pomogne država. Jer, ako se to ne dogodi, »Đuro Đaković« nestat će s lica zemlje. Bez obzira na to što pet društava kćeri koji djeluju u okviru Holdinga imaju posla i mogu raditi na zdravim tržišnim nogama.

Linić se ne da. Za njega je socijalizam, navodno, prošlost. Barem deklarativno. I zato će po tko zna koji put u posljednjih nekoliko godina pred radnicima ponoviti kako više nema državnog intervencionizma. Hrvatska živi u nekom novom društvenom sustavu. A on je nepokolebljiv, pa porezni obveznici nemaju nikakvih obaveza financirati propala poduzeća. Oni to čine nesvjesno, izdvajajući poreze u proračun koji onda prikupljena sredstva, ne samo ubrana od građana, distribuira u privredu ili već gdje. No, to tako više ne ide. Svaka tvrtka mora se sama brinuti za sebe. Njena uspješnost ili njena propast, isključivo ovise o sposobnosti menadžera koji je vode. I to je to. Jednostavna tržišna logika.

Sve što je Linić za susreta s metalcima rekao nije neistina. Činjenica je da se stečajevi u ovoj zemlji smatraju »Linićevom prćijom«, a da su u svijetu sasvim normalna tržišna pojava za kojom tvrtke ponekad posegnu ne bi li se riješile kakva financijskog bremena. Istina je da za funkcioniranje poduzeća trebaju odgovarati oni koji poduzeće vode. Istina je i da radnici nerijetko od države traže pomoć, i da to može izgledati kao misija u funkciji nesposobnih uprava. No, radnici zasigurno to ne čine svjesno, jer pomoć traže želeći sačuvati svoja radna mjesta.

Istina je i još nešto – država je malo toga napravila da bi gospodarstvo moglo funkcionirati prema principima za koje se potpredsjednik Vlade zalaže. Ako je i stvorila zakonodavno-pravni okvir, gotovo ništa nije učinila da propisana pravila igre zažive. To je Linić zanemario razgovarajući s metalcima. Zanemario je i činjenicu da se on niti nema potrebe vraćati u socijalizam, jer u njemu još uvijek pomalo i živi.

Za radnike »Đure Đakovića«, nema državne financijske pomoći. A tu pomoć u ovoj zemlji, jer Linić nije u socijalizmu, primaju i privatna poduzeća. Poput »Viktora Lenca«, privatne firme kojoj je država uvijek sprema potpisati jamstvo. Socijalizam, vjerojatno, ne predstavljaju niti pusta ulaganja u sva ostala brodogradilišta koja su ništa drugo do bacanja novca u vjetar. To nije socijalizam? Ta mračna riječ iz prošlosti, vjerojatno nije niti državna posudba Željezari Sisak za isplatu plaća. I opet je riječ o privatnoj firmi. Država je kupila socijalni mir, odradila financijske obveze privatnog vlasnika koji se povukao iz tvrtke, odnosno vratio je državi. Isplaćene plaće dio su duga nekakve ruske korporacije i upitno je hoće li država te novce ikada naplatiti. Socijalizam nisu niti državna ulaganja u poljoprivredu koja nikako da daju koristi. Ali je socijalizam zahtjev radnika »Đure Đakovića«, da im država pomogne sačuvati »proizvodnju« koja na tržištu može opstati.