Za razliku od nekih prethodnih svjedoka koji su iznosili i spoznaje iz druge ruke ili svoje pretpostavke pa čak i politička uvjerenja, Babićev je iskaz obilovao pojedinostima, pogotovo iz razdoblja pripreme i početka velikosrpske agresije na Hrvatsku. Kako je u to vrijeme bio u vrhu tzv. krajinske vlasti, o čemu govori i njegovih 25 susreta s Miloševićem od listopada 1990. do kraja 1991. godine, bili su mu poznati sredstva i metode kojima je srpski politički i vojni vrh provodio svoj plan, prema kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi. Uostalom, u to vrijeme i sam ih je podupirao.

Na primjeru pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu, Babić je razotkrio pravo lice tog velikosrpskog projekta kada je iznio svoje neposredne spoznaje o tome da su hrvatski redarstvenici koji su bili u autobusu namjerno pušteni do sredine tog sela, a onda beskrupulozno poubijani.

To Babićevo svjedočenje, međutim, nije važno samo zbog Miloševića, nego i zbog onih koji uporno pokušavaju krivnju za izbijanje rata početkom devedesetih »bratski« podijeliti između Beograda i Zagreba. Babić im je svojim iskazom, vjerojatno ne htijući jer mu je ta politička pozicija sada jedino preostala, zadao značajan udarac.

Tako se nekadašnji radikalni zagovornik projekta o zapadnim granicama Srbije, da bi sam izbjegao haašku optužnicu, prometnuo u pokajnika i glavnog svjedoka protiv svog bivšeg političkog pokrovitelja. Time je vjerojatno »kupio« i azil u nekoj zemlji gdje će, po svoj prilici, sa svojom obitelji i promijenjenim identitetom nastaviti život na slobodi. Mnogi u Hrvatskoj koji još nisu zaboravili njegov udio u velikosrpskoj agresiji teško će takvu sudsku nagodbu prihvatiti kao pravedan ishod.