U susjednoj nam Italiji već se udomaćio, u političkim leksikonima, pojam »transformizam«. Političari se prilagođavaju i mijenjaju svoja mišljenja i ponašanje samo da bi zadržali (ili osvojili) vlast – to je bit tog neologizma. Sada se transformizam, očito, udomaćuje i na domaćoj političkoj pozornici. Najnoviji primjer transformizma je ponašanje socijal-demokratskih vođa u odnosu na manjinsko pitanje u nas. Potpredsjednik Sabora Mato Arlović iskazao je začuđujuće pomanjkanje političkog senzibiliteta za zaštitu nacionalnih manjina i njihova prava. Tomu je uspješno sekundirao i socijaldemokratski pontifex maximus Ivica Račan. Inozemne promatrače nemalo je začudila ta transformacija SDP-a od stranke koja se, inače, u svijetu zalaže za poštivanje ljudskih prava, u stranku koja je restriktivna prema pravima nacionalnih manjina. Većina inozemnih diplomata konsternirana je ovom transformacijom, a tek manji dio rezignirano primjećuje da takav transformizam nije tek od jučer. S druge strane, promatrači su ostali pozitivno iznenađeni transformizmom vođe hadezeovaca, Ivom Sanaderom, koji je prihvatio argumente dvojice najistaknutijih manjinskih lidera u Hrvatskoj, Furija Radina i Milorada Pupovca (koje bi, inače, svaka pametna demokratska vlast kooptirala u svoje redove i s njima se dičila po svijetu).

U čemu je problem hrvatskog transformizma? Problem je jednostavno u – hrabrosti. Jedna od najvažnijih osobina političkih vođa je hrabrost – sposobnost sučeljavanja s problemima, konfliktima, poteškoćama, otvoreni odnos s drugim ljudskim bićima i prihvaćanje odgovornosti za svoja djela čak i do krajnjih konzekvenci. Tu osobinu ne treba brkati s drugim vrlinama političkog vodstva: inteligencijom, poštenjem i kompetencijom. Nedostatak hrabrosti navodi političkog vođu da izbjegava sve što je rizično i neugodno, ostavljajući drugima da preuzmu odgovornosti i sve njene krajnje posljedice.

U modernom svijetu politike, svaka institucija ima potrebu za primjenom i inovacijom. Pravi politički vođa stalno istražuje nove mogućnosti, prikuplja informacije, sluša mišljenje eksperata, projektira nove aktivnosti. Djeluje i uvijek je spreman na korekciju svog djelovanja. Nasuprot tome, vođa kojem nedostaje hrabrosti boji se promjena, ne predlaže ih, a kad su one neumitne odgađa ih do posljednjeg mogućeg roka (to se obično naziva »dobrom taktikom«). Nije nikada do kraja siguran da se stanje doista može promijeniti na bolje. Odmahuje glavom, sumnjičav je i pun rezervi. Nikad se ne za, moglo bi sve poći po lošemu, a on ne želi za to ispasti kriv. Pravi vođa zna da je njegova zadaća utrti nove putove. A pošto istražuje te nove putove i metode djelovanja, osjeća se dužnim da ih svima objašnjava i da stimulira druge na takvo djelovanje.

Nesigurni vođa zatvara se sam u sebe, ne komunicira prečesto sa svojim suradnicima i čak taji informacije do kojih dođe. Pravi vođa potiče svoje suradnike na kreativnost i na inicijativu. Potiče ih da idu naprijed, daje im slobodu da i oni pokušaju, a ocjenjuje ih tek na osnovu rezultata. Plašljivi vođa boji se inicijative svojih suradnika, otežava im rad i stalno ih pokušava nadzirati. Želi stalno znati što oni čine, iscrpljuje ih na sastancima koji traju unedogled, jer je i to način da zadrži kontrolu nad njima. Ustrašeni vođa boji se javnog mnijenja i njemu se prilagođava. Na taj način on potiče konformizam i uvijek se opredjeljuje spram alternativa koje su već date, a nikada ne kreće u nove inicijative, već čeka da »sazrije vrijeme«.

Pravi vođa voli se konfrontirati s drugima, kazati što misli, slušati primjedbe drugih, odgovarati argumentima. Pokušava uvjeravati svoje suradnike i sljedbenike, a istovremeno i korigirati se »u hodu«, slušajući druge. Pravi vođa ima povjerenje u ljude i ne boji ih se, čak i onda kada imaju drukčije mišljenje od njega. Zato pravi vođa nije rob javnog mnijenja niti predrasuda i ustaljenog mišljenja.

U ovom slučaju, glede donošenja Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, jedan je vođa, od kojeg se očekuju odlučne promjene, boljitak i unapređenje ljudskih prava, djelovao po gornjoj formuli, ne želeći se sukobiti s postojećim predrasudama javnosti. Drugi je pokazao kvalitetu vodstva, jer je unatoč vlastitoj stranci i njenom vodstvu, nenaklonjenoj ljudskim pravima i pravima manjina, djelovao imajući na umu da nas usvajanje tog zakona rapidno približava članstvu u Europskoj uniji, dok je nedavno popustio predrasudama u vlastitoj stranci i glasovao protiv usvajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU. U takvoj atmosferi, doista je teško hrvatskim glasačima izbjeći sve zamke hrvatskog transformizma i prepoznati prave vođe, koje će nas što brže dovesti i uvesti u euro-atlantske integracije, bez kojih nam nema nikakve alternative. U ovom slučaju, kvalitete pravog vodstva iskazali su ponajviše, izgleda, vođe nacionalnih manjina.