Europska unija diše plućima 15 nacionalnih država. Za dvije će godine to činiti na razini sustava od 25 nacionalnih država. Hoće li se ikada moći ponašati kao jedinstvena nacionalna država poput SAD-a koji svoj opstanak temelji na globalizaciji vlastitih potreba, zbog čega i dolazi do preklapanja europskih i američkih interesa i na europskom terenu, jer SAD nema vremena puštati da se svijet razvija u pravcu suprotnom američkim izgledima, dok EU čeka promjenu svijeta jer ne zna kakve bi horizonte trebao gledati. Je li njegov cilj privlačenje ili odbijanje Turske od svoje sfere budućnosti? EU to ne zna već desetljećima, čime Tursku drži u strateškom vakuumu.

Zato je pred jučerašnji i današnji sastanak petnaestorice u Kopenhagenu turski premijer Abdulah Gul pokrenuo tražene reforme i apelirao na EU da odredi početak pregovora o priključivanju Turske kao pretpostavci procesa njezina nepovratnog demokratiziranja, dok je vodeći turski političar Recep Erdogan, predsjednik Stranke pravde i razvoja, lobirao kod Busha. SAD je intenzivirao podršku Turskoj radi operativnih razloga mogućeg rata s Irakom, ali i zbog njezine strateške uloge u američkoj "pacifikaciji" srednje Azije u kojoj Turska ima etničkih i geopolitičkih predilekcija. Zbog toga Washington gleda na Ankaru kao na pozitivan primjer i model ponašanja muslimanske države koja je kao takva i jedina članica NATO-a. Američkim shvaćanjima ne odgovara razvoj EU-a kao katoličko-protestantskog kluba, jer je i Grčka najprije razbila pravoslavne predrasude stupanjem u NATO, a potom i u EU, pa time otpadaju dogme da Europa može biti samo sjeverozapadna, a ne i jugoistočna. No najviše što je SAD mogao učiniti je da EU Turskoj ipak napokon odredi pregovarački rok.

EU takve američke pritiske uspoređuje s eventualnim europskim sugestijama o ulasku Meksika u Uniju sjevernoameričkih država (SAD) pa se takvi američki stavovi shvaćaju kao poziv na "konstrukcijsku pogrešku" kako bi se potom lakše utjecalo na EU. Upravo se na ovom pitanju može najlakše sagledati oskudnost europske strategijske perspektive. SAD na ulogu Turske gleda mnogo dugoročnije. Kao hegemon čija je zadaća učvršćivati strukture svog projiciranog svjetskog poretka. Po tome se može konstatirati da je on za razliku od EU-a odlučni geostrateški subjekt. EU se duhovno još bori s Otomanskim Carstvom i stalno odgađa reintegraciju Balkana. Eurounijske države nemaju ni svjetsku ambiciju nekadašnjeg kršćanstva, već ga provincijaliziraju na način koji vodi izolaciji i imobilizaciji Europe. Jasno je da stari kontinent treba čuvati svoj povijesni identitet, jer je, za razliku od američkog koji je uvijek isključivo okrenut budućnosti, nenadmašiva prošlost. No ne treba je krivotvoriti, niti stavljati glavu u pijesak apstrahiranja i negirati višestoljetni kulturni prinos europskih muslimana Pirenejskog i Balkanskog poluotoka. Saracenska i Otomanska Europa dosezale su do Alpa. Cordobski liječnik Averoes je Europi otkrivao Europu (Aristotel). Maurska umjetnost ostavila je izvanrednih tragova u graditeljstvu. Primjeri su neizbrojivi.

Ako su "kopenhaški kriteriji" transgeografska kategorija, primanje muslimanskih država u EU ovisilo bi o njihovu stupnju sekularizacije, demokratizacije i modernizacije. Ulazak maloazijske Turske u Europsku uniju mogao bi biti šansa za njezinu globalističku transformaciju prema Euroazijskoj uniji! Njezinim integriranjem u vlastiti vrijednosni sustav EU bi prestao biti talac nametnutog autarkizma kojim se Americi prepušta Mala i srednja Azija jer bi nakon Turske novi kandidat za Euroazijsku uniju mogao postati Irak. Napoleon, pa Austro-Ugarska Monarhija Prvim, a Njemačka Drugim svjetskim ratom pokušavali su pridobiti Bagdad. Integracijom postsadamovskog Iraka EU bi riješio pitanje svojih strateških resursa. Začuđujuće je da Europa ima globalne interese na razini pojedinih nacionalnih država pa recimo Ujedinjeno Kraljevstvo ima globalnu ekstenziju preko Commonwealtha, a Francuska kroz krug frankofonskih zemalja, a nema na razini EU-a!?