Jutarnji list: 13. 12. 2002.
Strašne Papine riječi
Bilo ih je koji su zamij
etili da je Papa svoje teške riječi izgovorio istoga dana kada je kršćanin George W. Bush obznanio da ne isključuje ni bacanje atomskih bombi na Irak koji mu se zamjerio i u kojemu je ishodište praoca AbrahamaPiše: Inoslav Bešker
Šokantne je riječi izrekao prekjučer papa Ivan Pavao II dok su mu se nad glavom, u veselome božićnom ozračju, presijavali pastelni licitarski ukrasi Miroslava Šuteja na smreki poslanoj iz Hrvatske. U razdraganom ozračju Došašća i nastupajućih Božićnih blagdana, u najbezbrižnije doba godine, ostarjeli Papa je u katehezi za opću audijenciju komentirao Jeremijin plač nad žrtvama rata i gladi (14, 17-21) da bi iznio prosudbu, tragičnu za vjernike: Bog se više ne u
kazuje čovjeku, ne razgovara s njime, "čini se da se povukao u nebesa zgađen nad čovječanstvom". Kada to kaže rimski biskup i namjesnik Isusa Krista na Zemlji - posrijedi je kateheza koja nije tek tako dobačena mnoštvu razdraganih vjernika (većina onih koji su u Nervijevu aulu stigli da se vesele što su s Papom nisu ni shvatili što je starac u bijelome rekao i njima i sebi).Ivan Pavao II već podosta sedmica u katehezi na općim audijencijama razmatra starozavjetne tekstove, ponajprije psalme i proroštva. Nije riječ o nekom iznenadnom impulsu, nije posrijedi samo određen povod. Naprosto, Papa koji je prvi jasno izrekao zaključak da KraIjevstvo Božje nije unaprijed osiguran ishod povijesti, Papa koji je strah Pavla VI pred čovjekovom sposobnošću da
se samouništi razvio u teološki niz o kulturi smrti kao zatrovanu kolaču koji nudi Knez Tmine, Papa koji je molitvu bl. Ivana XXIII za mir na Zemlji (Pacem in Terris) pretvorio u seriju konkretnih vapaja svaki put kad bi nazro da su negdje ugrožena prava za koja se zauzima Katolička crkva, sada je povukao paralelu s periodom uoči razaranja Jeruzalema i babilonskog sužanjstva sa sadašnjim periodom. Bog je sa čovjekom govorio, po Bibliji, na razne načine: iz plamenog grma, preko anđela, napokon i izravno, netom je Riječ postala tijelom i prebivala među ljudima istodobno kao čovjek i kao Bog: Isus. Ta utjelovljena Riječ Božja, Božji sin i Bog sam pristao je da bude razapet, da svojom mukom i smrću otkupi čovječanstvo, njegove muke i smrt - a ipak se čovjek nije definitivno obratio, ipak prinosi danomice žrtve Antikristu ubijajući druge ljude i sama sebe, moreći jedne u ratu a druge gladu uslijed izrabljivanja, baš kao i šest stoljeća prije Krista, kada je Jeremija vapio svoje uzalud."Pođem li u polje, / evo mačem pobijenih! / Vratim li se u grad / evo od gladi iznemoglih! Čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji / i ništa ne znaju" - citirao je Papa, među inim, proroka iz Anathota:
Bilo ih je koji su zamijetili da je Papa svoje teške riječi izgovorio istoga onog dana kada je kršćanin
George W Bush obznanio da ne isključuje ni bacanje atomskih bombi na Irak koji mu se zamjerio, i u kojemu je, barem kako u njegovoj vjeri vjeruju, ishodište praoca Abrahama/Ibrahima. Je li to Papa, u svom nizu starozavjetnih razmatranja, izabrao tog Jeremiju baš u trenu kada se rat opet nadvija nad putove njegova uzaludnog hodočašća? Naime, Ivan Pavao II imao je san da o jubileju 2000-godišnjice Isusova utjelovljenja pohodi mjesta kuda su hodali patrijarsi i proroci, Isus i apostoli. Ponegdje nije mogao radi rata. Drugdje su na nj režali pripadnici iste njegove vjere, radi ratova otprije 800 godina (poput zlehude Četvrte križarske vojne). Na treća mjesta rat je stigao nedugo za njim (na primjer u Betlehem). Jubilarna hodočašća Ivan Pavao II je othodao po trnju, a njegovoj usrdnosti rugali su se i u samom Vatikanu. Papa prispio iz zemlje mistika, iz postojbine Mickiewicza, a u domovinu mafije (koju je nazvao Sotoninim imenom, ništa manje) logično je svemu tome, u holokaustu Izabranog Naroda (a i svoga, poljskoga), u kekatombama nove nevine dječice koju žderu zvijer rata i moloh nekontrolirane zarade, morao postaviti pitanje: zašto Bog opet šuti?Ateist je uvjeren da šuti jer Ga naprosto nema, veliko početno
slovo ostaje samo kao pravopisna apstrakcija. Agnostik ne zna ni ima li Ga, ni šuti li. Za ojađenoga je svaka smrt djeteta znak da Boga nema ili daje nemilosrdan, zao (dok se drugi pita ne bi li bilo manje zla da je; recimo, i Hitler stradao dok je još bio dijete). Za razdraganoga je već i sama ljepota svijeta, samo postojanje akorda, znak Božje dobrote. Za zagriženoga Bog je dobar samo kad neprijatelj strada još gore. Jer Bog može i ne šutjeti, nego govoriti riječima i činima gorima od bilo koje šutnje, ako je vjerovati istome Jeremiji, nekoliko stihova dalje od onih koje je citirao Papa: "Ovako govori Jahve: / Tko je za smrt, u smrt! / Tko je za mač, pod mač! / Tko je za glad, u glad! / Tko je za izgnanstvo, u izgnanstvo! / Poslat ću na njih četiri nevolje - riječ je Jahvina: mač i da ih ubija, pse da ih rastrgaju, ptice nebeske i zvjerad da ih žderu i zatiru."Za Papu, naravno, Bog ne šuti vazda i zauvijek. Ivan Pavao II zna misliti i djelovati politički, ali prvenstveno je svećenik, što znači da nudi uvriježeni ključ: obraćenje, molitvu i kajanje. "Ratovi imaju ishodište u Ijudskom duhu, pa u ljudskom duhu moraju biti podignute brane u obranu mira" - piše u konstitutivnom aktu Unesca, što je Ivan Pavao II također citirao prekjučer (zanimljivo je da taj biskup, rimski, nije smatrao nužnim ispitivati tom prilikom što je bilo prije a što poslije, tko je započeo, a tko samo nastavio ubijati, tko je krenuo pokrenut zloćom, a tko samo pretjerao u odgovoru poklavši ponekog previše očito Papi manjka ta fina teološka egzegeza kojoj je u nas vičan mnogokoji svećenik, a nekmoli sva Biskupska konferencija).
Ivan Pavao II ne govori o Bogu osvete, prešućuje grozne Jeremijine stihove osvete. Njegov Bog nije bijesan, nego zgranut, zanijemio pred tolikom zloćom, zgaden, da, ali ne i razjaren. To je Bog kojega ti dode žao; kojega se poželi tješiti, reći mu daje posijao dobro sjeme, da ipak raste svijest kako čovjek čovjeku ima biti brat a ne vuk. Bez obzira na to što je bilo prije a što poslije.