Truli kompromis, bruka hrvatske diplomacije, hrvatski ustupci prevršili mjeru, skandalozno – potpisivanje rješenja za Prevlaku u hrvatskoj je javnosti, kako kažu u Dubrovniku, izazvalo »polovično zadovoljstvo«, ali i krajnje negativne ocjene. Nakon više od desetljeća Prevlaka se vraća Hrvatskoj, Hrvatska se na jugu vraća u svoje predratne granice. Razlog nezadovoljstvu privremena je granica na moru i režim koji predviđa da uz hrvatsku obalu patroliraju i jugoslavenski policajci. Je li na Prevlaci, dakle, riječ o umijeću ili katastrofi kompromisa?

Da se Jugoslavija i mirno razišla, neki bi teritorijalni dogovori i nagodbe bili neminovni. Kompromise podrazumijeva i činjenica da je Hrvatska iz rata izašla kao pobjednik, ali prisiljen na neke ustupke, dok druga strana nije sasvim poražena. Prevlaka nije bila sporni teritorij između Beograda i Zagreba samo zbog Miloševićevih računa, nego i zato jer je Tuđman s tim područjem bio spreman trgovati, u nekom u njegovoj glavi zamišljenom novom velikom razgraničenju.

Čak je i u Krajini, koja je za Oluje etnički očišćena, kasnije bio prisiljen na ustupke. Morao je pristati na povratak Srba, kojima je već poželio zauvijek sretan put; morao je pristati i na povratak njihove imovine, koju je već podijelio ciljano naseljenim bosanskim Hrvatima. Hrvatska će na koncu i za nepravedno oduzeta stanarska prava morati dati neko obeštećenje. To ne znači da je, pristajući na kompromise, Tuđman sasvim odustao od svojih ideja; smatrao je kako će ipak, ispod žita, razvoj stvari skrenuti prema svojim zamislima.

Dubiozan sporazum, koji je oko Piranskog zaljeva Račan uglavio sa Slovenijom, a od kojeg je zbog zbornog protivljenja javnosti na koncu i sam morao odustati, neminovno za posljedicu ima i nepovjerenje prema dogovoru za Prevlaku. Hrvatski se premijer u Piranskom sporazumu zaletio, u njegovom je kreiranju gotovo sasvim isključio stručnjake. Od utjecaja je svakako bila i činjenica da hrvatska javnost ponašanje Slovenije općenito doživljava krajnje nekorektnim. Najjači je argument u tom pogledu držanje Ljubljanske banke, koja uporno ignorira ogroman dug prema hrvatskim štedišama.

Mir ima svoju cijenu. Odgovorna vlast u to ime mora biti spremna na časne kompromise. Infantilno ih je tražiti u kategorijama pobjednika i poraženih, što je model po kojem mentalno još uvijek funkcionira veliki dio hrvatske javnosti. Dogovorno rješavanje sporova znak je zrelosti i normalizacije prilika. Zato Mate Granić rješenje za Prevlaku podržava, jer ga smatra korakom naprijed, iako ga istodobno naziva »bolnim kompromisom«. Lobirajući za podršku Austrije pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji, ministar Tonino Picula svečano je ovih dana mogao najaviti da će Hrvatska ispuniti svoje međunarodne obaveze i pritom je kao krunskim argumentom efektno poentirao Prevlakom: – Ovo je godina – rekao je – u kojoj zatvaramo granične probleme i otvaramo granične prijelaze.