Vjesnik: 13. 12. 2002.
Prigovori i šutnja
Ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović i predsjednik Vrhovnoga suda Ivica Crnić u dobrim su odnosima, a problem nastaje kad javnosti pokušaju predstaviti osobna shvaćanja projekt
a pravosudne reformeVLADO RAJIĆ
Da nešto ne štima u odnosima Ingrid Antičević Marinović (u daljnjem tekstu ministrica pravosuđa) i predsjednika Vrhovnog suda (u nastavku, Ivica Crnić) bilo je vidljivo u trenutku kad je splitski sudac Slavko Lozina svoje shvaćanje sudovanja podizao na mrežu, a nitko, do ministrice, nije smečirao. Naravno, zakonom ograničena ministrica u svojim zahtjevima da se sudac, predsjednik sudačkoga vijeća u procesu za ratni zločin, ponaša zakonito, je samo pravila »propuh«. Onaj, tk
o može tu stvar uzeti u svoje ruke i koristeći hijerarhijsku mjerodavnost višeg nad nižim sudom, dakle Crnić, pitao je spomenutoga Lozinu što je on ono radio na koncertu izvjesnoga Thompsona. I tako je nenadležna ministrica »otpiljena«, a nadležni Crnić nije shvaćen ozbiljno.I tako je jedan proces, važan za Hrvatsku, za njen opći dojam i za popravljeni dojam o njezinu pravosuđu, završio onako kako se to moglo predmnijevati na njegovu početku - oslobađajućom presudom za svih osam optuženika.
Usput rečeno, za tu sramotu hrvatskoga pravosuđa (ne oslobađanje optuženika, nego za način kako je proces vođen) Hrvatska će tek platiti završni račun. A platiti će ga i osobe iz kruga »Medačkoga džepa«, pri čemu širina kruga optuženika-osumnjičenika ne bi imala toliko r
adijana da Lozina i splitski Županijski sud nisu prikazali tako veliku sudbenu farsu.No ono što trenutačno najviše razdvaja ministricu i Crnića jest odnos prema pravosudnoj reformi. Gospođa s Trga Francuske republike (ministrica) uspjela je istjerati proračunsku kvotu u iznosu od 2,2 milijarde kuna. I to unatoč velikom otporu ministra financija Mate Crkvenca. Uspjela je pokazati da se ulog pravosuđa u općoj državnoj politici ne može mjeriti tim milijardama nego i odnosom prema sudovima, sucima, kompjutorim
a, prokišnjavanju sudskih krovova i kvaliteti odvodnje iz tih zgrada. Crnić, osim opće potpore, u građenju proračunskog dijela za pravosuđe nije sudjelovao.Da bi dokazala da se s razine izvršne vlasti bori za pravosuđe, ministrica »štepa« od radnih saborskih tijela do tribina, skupova i savjetovanja pravnika. Daje intervjue, do nje se može doći čak i mobitelom. Da bi dokazao da je Vrhovni sud stvarni vrh sudbene vlasti Crnić se povukao u svoj kabinet. Koristio je, u međuvremenu, samo dva pravosudna plenum
a s Ivicom Račanom na Prekrižju, i jednu kompjutorsku promociju u zagrebačkom hotelu, da bi rekao što i kako misli o reformi djelatnosti kojoj čini vrh.Međutim, tako stvari ne idu. Predstavnica izvršne vlasti ne bi smjela pisnuti ni slova o pojedinačnim primjerima sudačke ekshibicije. Predstavnik sudbene vlasti ne bi smio prešutjeti čak ni sumnju u čast, poštenje i zakonitost sudačkoga postupanja. A događa se da ministrica stalno nešto sudovima prigovara, a da vrhovni sudački šef stalno šuti.
Moguće je, nadalje, da je tu riječ o različitom shvaćanju aktualnoga mandata koga ministrica i Crnić imaju. Ministrica, dalmatinski uporno i k tomu jezičavo, ne želi da je pamte onako kako su je predstavili. U trenutku imenovanja rečeno je da je puki »Račanov« čovjek.
Kad je Crnić dolazio na Zrinjevac, pravosuđe je odahnulo, »neka jednom nakon tolikih političkih, dođe i jedan naš predsjednik vrhovnog sudbenog stola«.I što se dogodilo. Ministrica je sve bježeći od »Račanove sjene« preuzela inicijativu u svoje ruke. Crnić, inače sudac od karijere, je sve što mu Zrinjevac donosi shvatio kao normalno. I što dulje traje, to je »normalnije«.
Je li ta razlika u startu u mandat razlog što svi ostali akteri i svi ostali faktori gotovo da i ne zaslužuju spomena u trenutačnoj fazi pravosudne reforme? Da. Jer i bez obzira na manjak ovlasti ministrica je učinila ono što može. Uz pune ovlasti Crnić nije napravio ono što zna da mora.