Ono što unazad 12 i po godina nikad od Vlade nije zatražio ni jedan sastav Hrvatskoga sabora, to će aktualna postava Zastupničkoga doma dobiti u srijedu, 18. prosinca, na izvanrednom zasjedanju, od Račanove ekipe s druge strane Markova trga. Istog će dana, naime, Sabor imati priliku da se javno i politički, stručno i strateški, izjasni o dva dokumenta-projekta koji određuju budućnost zemlje za više desetljeća unaprijed – dakle, o gotovo nespornom Nacionalnom programu mjera za što brži ulazak u Evropsku uniju, i o krajnje spornom, pa i eksplozivnom sadržaju Memoranduma o ekonomskoj i financijskoj politici u 2003. godini, kao temelju za preuzimanje prava i obveza iz novog stand-by sporazuma, koji bi se mogao sklopiti početkom veljače.

Pitat će se, valjda, jednog skorog dana neki budući političari (što se danas izvan smušene političke pozornice pitaju već i mnogi manje upućeni građani): zašto je nakon golemih žrtava i napora, uloženih u stvaranje Republike Hrvatske, i nakon pobjedonosna Domovinskog rata, bez vidljivih ultimatuma i pritisaka iz inozemstva, hrvatska vlast gotovo sve što je imala u državnom posjedu i na čemu se mogao graditi novi razvoj, u roku od samo pet-šest godina (1999.-2004.) prodala – ili, točnije, predala – u većinsko vlasništvo investitora iz Njemačke, Italije, Austrije, SAD-a, Mađarske i Slovenije?

Taj bi se odgovor, međutim, morao saznati već u srijedu, kada će to isto »pitanje svih pitanja« Račanu i Tomčiću moći postaviti svi nazočni zastupnici, bez obzira na stranku kojoj pripadaju ili na struku kojom se diče. Bio bi minimum odgovornosti zastupnika da bar u toj minuti prije 12 podvuku crtu nad dosadašnjom ne-koncepcijom razvoja i nad privatizacijom kao rasprodajom zemlje strancima, te da priupitaju i Vladu i sebe kakvom se to politikom nastavlja i u 2003-oj, ako će se uz krešendo prodaje najvažnijih državnih kompanija inozemnim investitorima dospjeti još i u krizu vanjske (pre)zaduženosti i na sam prag socijalne bombe? Pred bombu koju – u predizbornoj godini, zbog MMF-ova ultimatuma – neće biti moguće blokirati niti sedativima iz državnog proračuna, niti iz primarne emisije, a ni iz novih velikih vanjskih zajmova ili još viših domaćih poreza?

Vlada pred Sabor u srijedu izlazi s tim Memorandumom i Stand-by sporazumom, u čijim sadržajima su ne samo tvrdi okviri za ekonomsku i socijalnu politiku u 2003. godini, nego i plan prodaje gotovo svega vrednijeg iz državnog portfelja, kao i nova koncepcija razvoja, koja u potpunosti uvažava dugoročne interese i strateške ciljeve novih gospodara zemlje: nekolicine velikih evropskih banaka i multinacionalnih kompanija, te sigurnosne interese NATO-a.

»Ključevima novih uspjeha« Vlada naziva razložno smanjivanje deficita ukupnih državnih financija na pet posto BDP-a, uz održavanje manje razložne apsolutne stabilnosti cijena i visoke precijenjenosti tečaja kune. Uz to »ključevima« smatra i praktično zamrzavanje plaća u javnom sektoru (uz najavu da tamo ne računaju na božićnicu i doplatke za djecu), novo odustajanje od smanjivanja previsoke stope PDV-a od 22 posto, smanjivanje broja zaposlenih u MORH-u za 12.000 osoba, itd. No, najsporniji dio memorandumskog sadržaja su najave prema kojima je Vlada »odlučna prodati gotovo sva javna poduzeća, osim, i to zasad, JANAF-a i distribucije pri HEP-u«. Privatizacija INA-e kreće već u ožujku, prodaja prvog dijela Hrvatske poštanske i Croatia-banke malo poslije (jer, Vlada ne želi razvijati ili održavati ni jednu jedinu novu poslovnu državnu banku!?), a za njima i prve HEP-ove elektrane, prvi dio Croatia-osiguranja, mnogi hoteli, prvi PIK-ovi, razni tereni, nekretnine, klubovi i sl. Što ne ode kroz imovinske transakcije, ustupat će se strancima kroz koncesije na duge rokove.

Tako Hrvatska ne mora ni težiti ulasku u EU i NATO, jer će već od 2004. i EU i NATO potpuno vladati Hrvatskom, čija će se vlast pretežno baviti drugom stranom medalje: stotinama tisuća kronično nezaposlenih, rastućim tržištem droge, sve predvidivijim ekološkim incidentima, smirivanjem štrajkaških hordi, dakle – potpunim ispunjavanjem svih preuzetih međunarodnih obveza.

Propusti li Sabor priliku (koju, podsjećam, nikad od Vlade nije ni tražio) da konačno otvori raspravu o smislu, koristima, štetama i ciljevima predaje gotovo cjelokupna gospodarstva strancima, tada će Vlada u završnici tog »posla stoljeća« imati »čiste ruke«: dovršit će prepuštanje vlastite zemlje globaliziranom kapitalu uz snažnu potporu Hrvatskog sabora i uz visoko uvažavanje svih međunarodnih čimbenika. Začine li u srijedu najmaštovitiji zastupnici taj čin i s ponekom vrckavom dosjetkom ili kavgom, stvar će biti dovedena do savršenstva.