Kopenhagen je hrvatska tuga i poraz. Gledajući u leđa velikoj skupini zemalja, koje na EU-summitu i službeno postaju dio europske obitelji, Hrvatska može samo zdvajati nad svojim propuštenim šansama. U povijesnom proširenju Europske unije za nju nema mjesta. Nije se kvalificirala, u službenim dokumentima vjerojatno neće biti ni spomenuta. Sama se isključila iz kruga zemalja koje slave svoju euro-inicijaciju.

A nije trebalo biti tako. Hrvatska je imala potencijala da bude jedna od najuspješnijih trazicijskih zemalja, čak i bez obzira na rat. Bila je bolja od barem polovice od deset sada u EU uvezanih država. Hrvatske je mogućnosti upropastila europskim standardima strana Tuđmanova vlast. U posljednje tri godine upropaštava ih lijena Račanova vlast, koja je mislila da će moći spavati na lovorikama izborne pobjede. Međunarodna je zajednica bila vrlo strpljiva, ali sada ipak traži i neke konkretne rezultate. Pokazuje da neće tolerirati da joj se prodaje rog za svijeću. Vlada se sada grčevito mora boriti za popravni.

Iz vlasti ovih dana padaju izjave da će tri krupna politička preduvjeta – Haag, zakon o manjinama, javna televizija – biti ispunjeni već početkom iduće godine. Za pravosudne reforme potrebno je više vremena; povratak izbjeglica – zadatak je trajnijeg karaktera. Picula priznaje da će suradnja s Haškim sudom biti presudna za EU-kandidaturu. Račan u tom pogledu obećava punu kooperativnost. Doduše, argumentacija mu je malo čudna. Premijer tako kaže da će se s eventualnim novim haškim optužnicama postupati drugačije nego dosad, jer se u javnosti stvorila kritična masa za suradnju s Haagom.

Ispunjavanje međunarodnih obaveza, provođenje zakona i djelovanje pravne države ne može zavisiti ni od kakve »kritične mase«, dakle javnih raspoloženja. Račanova argumentacija – po kojoj odnos prema optužnicama određuje javnost – može se shvatiti kao posredno opravdanje skandaloznih presuda, na primjer za Loru, koje iz Bruxellesa sada kritički apostrofiraju, pa se od Hrvatske, uz suradnju s Haagom, traži i takvo domaće pravosuđe koje će omogućiti da se »procesi za ratne zločine mogu voditi na pravedan i transparentan način«.

Vrijedno je zabilježiti da užurbanost vlasti i gotovo se može reći europska ofenziva, počinju davati prve rezultate. Najkrupniji je svakako jučer izglasani zakon o manjinama. Nakon sedam godina odgađanja, Sabor je konačno uspio donijeti zakon koji se Hrvatskoj bilježi kao dug još od prijema u Vijeće Europe. Račanova je vlada odustala od svojih nebuloznih prijedloga i zakon se uglavnom može smatrati sasvim pristojnim. Dobra je vijest i to da je usvojen gotovo konsenzualno, svoj mu glas nije dala samo krajnja desnica. Opozicija je pokazala veliku dozu odgovornosti. Općenito, posljednjih se dana – kada je o Europi riječ – među strankama stvara dosad rijetka kooperativnost. Prerano je za velike zaključke, ali kao da su spremnije podržati svaku euro-inicijativu, pa čak i interese države staviti iznad onih stranačkih.

Ako je u vezi s Kopenhagenom moguće za Hrvatsku pronaći i neku dobru vijest, onda bi ona možda bila u sljedećem: političke su strukture, čini se, napokon shvatile da su svojim ponašanjem ugrozile i skoro zauvijek proigrale europske perspektive zemlje. To neće priznati, ali će možda uvažiti. Stvari su sada takve da će biti podvig uspijemo li se ukrcati s Bugarskom i Rumunjskom. To je mjera potonuća Hrvatske.