ŠEŠELJ On nije opasnost za Srbiju: imati jaku desnicu podnošljiva je konstanta u pravnoj državi

KOŠTUNICA On je veći problem; njegova je privlačnost u tome što ne priznaje poraz i što se odupire Zapadu

U svijetu najpoznatiji beogradski odvjetnik Srđa Popović voditelj je kancelarije stare gotovo 120 godina. Naslijedio ju je od svoga oca, Miodraga Popovića, čije ime, unatoč tome što je umro 1987., stoji kao prvo na mesinganoj tabli na ulazu u zgradu u Takovskoj ulici, u najužem središtu Beograda. Slijedom obiteljske tradicije, sadašnjega šefa Srđu naslijedit će najstariji sin Boris, koji je već stekao ugledno ime u pravničkome lobiju.

Impresivan je popis Popovićeve srpske klijentele iz Titovih jednostranačkih vremena: od Dragoljuba Ignjatovića, Dobrice Ćosića, Vuka Draškovića, Miće Popovića, Gojka Đoge, Pede Ristića, Mihajla Mihajlova, Leonida Šejke, Vojislava Šešelja, Mihaila Markovića, Dragoljuba Mićunovića, Nebojše Popova, Koste Čavoškoga, Ranke Čičak, Momčila Selića, Zagorke Golubović, Ivana Ivanovića, Dušana Makavejeva, sve do Željka Ražnatovića poznatijega po nadimku Arkan. I u Hrvatskoj je zastupao mnoštvo poznatih ličnosti, koje su se ogriješile sudeći po slovu ondašnjih zakona, poput: Franje Tuđmana, Vladimira Veselice, Daniela Ivina, Marijana Batinića, Vladimira Šeksa, Dobroslava Parage, Ivana Zvonimira Čička...

Globalno poznati novinar londonskoga dnevnika The Times, Bernard Levine, u prvoj polovici 1976. u udarnim je kolumnama dvaput pisao o liku i djelu odvažnoga odvjetnika: "Popović je dugo žigosan čovjek u Jugoslaviji, jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koji brane progonjene zbog njihovih uvjerenja..."

Osnovao je 1989. prvi srpski oporbeni tjednik Vreme u kojem je okupio novinare koji su, ne želeći služiti Miloševiću, bili bačeni na cestu.

Popović je odmah na početku kratkoga rata u Sloveniji 1991. sa ženom, mladim sinom i tri kćeri otišao u New York i tamo ostao gotovo desetljeće: vratio se u Beograd nakon izbornoga sloma Slobodana Miloševića, u listopadu 2000. U SAD-u je bio aktivan u proturatnim organizacijama. Godine 1993. navukao je na se bijes srpskih promiloševićevskih trabanata kad se našao među potpisnicima pisma američkome predsjedniku Billu Clintonu u kojem je istaknuto da se ratnička igra Slobodana Miloševića može zaustaviti jedino napadima NATO-ovih snaga.

Spočitavali su mu što je to pismo bilo usmjereno samo prema srpskoj strani: "Rekao bih, prema Miloševiću, Radovanu Karadžiću i, prije svih, Ratku Mladiću, što za mene nije isto jer njih smatram ratnim zločincima, dok je srpski narod nemoćan i ‘kriv’ jedino što je izmanipuliran. Za rat, a i za zločine, najveći je krivac Milošević, on je vukao sve poteze, drugi su samo reagirali, najčešće bez mnogo izbora!" - rekao je tim povodom Srđa Popović i nakon primjedbi da za ratne zločine okrivljuje jedino Srbe, dok Hrvate i ostale ne spominje, podsjetio je da je u Vremenu, u ožujku 1991., prije odlaska u SAD, napisao: "Što se mene tiču Hrvati, o njima neka pišu pisma Čičak ili Gotovac ili Puhovski, koji s tim zločinima žive."

U njegovu uredu, u smiraj nedjeljnoga prijepodneva, razgovaramo o suđenju Miloševiću koje je ponovno postalo zanimljivo otkako se pojavio svjedok zaštićen pod šifrom C-061, a kojega je bilo lako prepoznati kao jednoga od čelnika fantomske takozvane Republike Srpske Krajine. Dotični je neoborivim dokazima označio i okrivio negdašnjega vožda kao začetnika i spiritus agensa velikosrpskoga osvajanja hrvatskih teritorija.

- Kao odvjetnik ću vam odgovoriti kako je njegova odluka da se brani sam - katastrofalna. Katastrofalno je i kako se brani. No on to kao pravnik zna. Ali želi iskoristiti posljednju prigodu da ispred kamera još jednom ispriča svoju priču. A to je njegova osveta sadašnjoj vlasti u Srbiji. Želja da protiv njih pokrene narodno nezadovoljstvo: da su izdali Srbiju i ciljeve koje je on zastupao deset godina. A on na tome suđenju zapravo izgleda kao osoba koja je učinila sve ono za što je okrivljena. Arogantan je, nasilan, neosjetljiv, bezobziran, svadljiv, nametljiv...

- Milošević je psihopat. On ne razumije koncept istine i laži. Kod njega se sve svodi na to što je njemu korisno, a što štetno. Sve one koji razmišljaju o pojmovima istine i laži on smatra budalama. On je bio u prednosti nad svojim političkim suparnicima zato što je bio psihopat. Milošević ni prema kome nema osjećaja, on nema nikakvih moralnih obzira. Izigrao je sve ljude s moralnim obzirima, a misli da to može i sada. Tako razmišlja svaki psihopat i kriminalac koji vas smatra glupima zato što vas je kadar prevariti i opljačkati. Ali istina je da se na kraju sve plati pa prema tome njegova strategija nije dobra.

- Podsvjesno Srbija zna da je Milošević došao na vlast plebiscitamom voljom naroda. Samim tim željela bi pokazati da on nije ni za što kriv, pa prema tome ni narod koji ga je izabrao - nije kriv. Drugo: bombardiranje Beograda i Srbije stvorilo je nesumnjivo protuzapadno raspoloženje. Milošević još od početka suđenja stalno ponavlja kako njemu sude isti oni koji su bombardirali njegovu zemlju i njezine ljude. Mislim da i većina ljudi ne želi toliko da se Milošević izvuče, koliko žele fijasko Haškoga suda - kao reprezentanta onih koji su ih bombardirali. I treće, najbitnije: ekspanzionistički srpski snovi nisu poraženi. Čak i oni koji su bili za to da Milošević bude izručen Haagu ipak ne bi voljeli da takva politika doživi jasnu osudu. Jer neki od nje još nisu odustali. To možemo nazvati građanskim nacionalizmom, a što je za mene drveno željezo. Bojim se da će se takva svijest teško mijenjati.

- Velikim otporima prihvaćanja činjenice da je Srbija doživjela teški povijesni poraz. Jedini je izlaz priznati da takva politika nije bila valjana. A to mnogi ovdje apsolutno nisu spremni prihvatiti.

- Otkako Srbija postoji, postoje samo dvije političke stranke. Jedna je za izlazak u Europu, a druga je pravoslavno-balkanska. Čak i kad je četiri desetljeća vladala jedna partija, i ona se frakcijski cijepala po toj liniji. U Srbijije, nažalost, proeuropska strana uvijek dobivala batine pa je tako i sada. I kad počnete razmišljati: tko je gdje na političkoj sceni, morate shvatiti da su Milošević i Šešelj uvijek bili na istoj strani. I kad je sve došlo do kraja, njih su se dvojica našli.

- Nije. Njegovih milijun glasova dolazi od ljudi koji su u prošlome režimu imali izravnoga interesa, a imati jaku desnicu je podnošljiva konstanta u pravnoj državi. Bolje reći: to je populistička, pravoslavna i ruska priča. Po meni je veći problem u Vojislavu Koštunici koji zbunjuje narod. Među njegovih dva milijuna glasača imate ljude koji imaju posve suprotna politička gledanja. Koštuničina je osnovna privlačnost što ne priznaje poraz i što se odupire Zapadu. Kod nas je glasačko tijelo u potpunoj konfuziji. Šezdeset posto ih je za ulazak u Europu, a protivni su Haškome tribunalu.

U prošloj federalnoj državi Srđa Popović je privukao najveću medijsku pozornost kad se, uz svoje hrvatske kolege Silvija Degena i Željka Olujića, prihvatio obrane ostarjeloga Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova u vladi Nezavisne Države Hrvatske na čelu koje je bio poglavnik Ante Pavelić. Osobno ga je angažirao njegov sin, američki državljanin, burzovni mešetar Radoslav Artuković. Unatoč tome što je ishod zagrebačkoga procesa bio unaprijed poznat, što je Popović Srbin i što je svoje sudjelovanje uvjetovao da pred sudom ne želi braniti ustaški pokret, NDH i negirati genocid. Kad je bila objavljena senzacionalna vijest da se Srđa Popović pridružio odvjetničkome timu, na nj su se žestoko okomili njegovi sunarodnjaci nazivajući ga izrodom i prodanom dušom: "Lako je okrivljenome naći branitelja onda kad se svi grabe za slučaj. Što je slučaj nepopularniji, veća je obveza da se prihvati. Tek kad sam preuzeo tu obranu, shvatio sam da sam dobro učinio. Počela su mi stizati pisma, učestali su telefonski pozivi. Govorili su: ‘Artukoviću ne treba suditi nego ga sjeći na komadiće i vaditi mu oči’; Zar si ti, Srbin, prodao dušu za šaku dolara!'... Odgovorio sam im da u ovoj situaciji nisam Srbin nego advokat. Prijatelji koje cijenim govorili su mi: ‘Nema veze koji su tvoji intimni motivi, ti ćeš se pojaviti u njihovu dresu!' E, pa neću ni u kakav dres, odgovorio sam im. Tu logiku po kojoj postoje samo ‘naši' i ‘njihovi' ne prihvaćam! Ona je fašistoidna: ‘Pravo je ono što je dobro za naš narod!' - govorio je Hitler. Mislim da je za svaki narod dobro samo ono što je pravo. A pravo je bilo i da Artuković ima branitelja. Zato sam stvarno bio zapeo u toj obrani. Branio bih i Dražu Mihailovića, i Rankovića, da mu je bilo suđeno, i Stepinca, a možete dodati i bilo koje ime!" - uzvratio je Popović. U pravnićkome svijetu njegov pledoaje prije izricanja presude smatraju antologijskim.

- Rekao bih mu neka samo šuti. Neka pokuša izgledati kao državnik, da sačuva kakvo-takvo dostojanstvo. A on je sve to bacio pod noge. Pokazao se kao mali palanački politikant kojega su okolnosti bacile u orbitu. Riječju: Slobodan Milošević ostavlja u Haagu jako loš dojam. I povrh svega, sve ono što on govori na suđenju nema nikakvoga značenja za njegovu obranu. Sve stvari koje poriče vrlo se lako mogu dokazati dokumentima i svjedocima. Naivno zamišlja da nekoga može uvjeriti da jedini on govor istinu, dok su stotine svjedoka i dokumenata lažni i krivotvoreni, kako ih je, uostalom, u više navrata nazvao. Njegovo je ponašanje izvan realnosti.