Proširenjem EU-a poskupjet će njegovo funkcioniranje i na organizacijskoj razini. U Austriji je, primjerice, objavljen podatak da će proširenje Europske unije na istok svakog građanina ove zemlje stajati godišnje 8,8 eura . Povećat će se broj sudionika u izvršnoj vlasti Unije, u Europskom parlamentu, poskupjet će neophodni tehnički i kadrovski troškovi, od sadašnjih 15 članica i jedanaest jezika koji iziskuju mogućih 55 prijevoda, nova situacija s deset novih članica mogla bi dovesti do mogućih 210 prijevoda.

Nakon praškog summita NATO-a u studenome gdje je u članstvo ovog svjetskog vojno-političkog saveza pozvano sedam novih zemalja, u Kopenhagenu će se ovih dana promijeniti politička slika svijeta: sadašnja Europska unija koja broji 15 članica proširit će se za deset novih država koje su se kroz reforme u posljednjem desetljeću najuspješnije prilagodile EU-standardima. U političko-ekonomsku zajednicu najuspješnijih demokratskih zemalja europskog kontinenta ući će zasigurno Cipar, Češka, Slovačka, Mađarska, Malta, Poljska, Slovenija, Litva, Latvija i Estonija, dok će Bugarska i Rumunjska, sudeći po izvješću Europske komisije iz listopada ove godine, morati sačekati drugi krug proširenja uz ubrzani nastavak započetih reformi, a do daljnjega ostaju zatvorena vrata Unije i Turskoj.

Taj “veliki prasak” (big bang), kako ga vole nazivati eurooptimisti, uz neodoljiv politički i emocionalni prizvuk koji izaziva kod sanjara velike, snažne ujedinjene Europe, svojim se približavanjem danu D ipak sve više suočava s pitanjem: koliko će to koštati Europsku uniju, odnosno njezinih 370 milijuna građana, koji će u svoje redove prihvatiti veliki broj zemalja koje su tek na izlasku iz tranzicijskog mamurluka i koje dakako, u proširenu Uniju, osim tržišta, ne donose novu ekonomsku snagu ni razvojne poticaje, već naprotiv članstvo u EU prvenstveno doživljavaju kao vlastiti probitak i samopomoć.

U EU-javnosti su sve češća pitanja koliko će to koštati i tko će to platiti? U Austriji je, primjerice, objavljen podatak da će proširenje Europske unije na istok svakog građanina ove zemlje koštati godišnje 8,8 eura.

Proširenjem EU-a, dakako, poskupjet će njegovo funkcioniranje i na organizacijskoj razini. Povećat će se broj sudionika u izvršnoj vlasti Unije, u Europskom parlamentu, poskupjet će neophodni tehnički i kadrovski troškovi, od sadašnjih 15 članica i jedanaest jezika koji iziskuju mogućih 55 prijevoda, nova situacija s deset novih članica mogla bi dovesti do mogućih 210 prijevoda. Prošireni EU suočit će se i s velikim disproporcijama kod zemalja članica u količini uloženih sredstava u određene društvene sektore, primjerice u školstvo gdje se Njemačka već glasno žali da ulaže najviše novca, a “niveliranje” ostalih siromašnijih članica trebat će, naravno, izvršiti preko zajedničkog proračuna koji će pasti na teret bogatijih. O financiranju poljoprivredne proizvodnje da se i ne govori. Taj je sektor i do sada izazivao žestoka protivljenja proširenju EU-a od strane europesimista jer je izjednačavanje razine poljoprivredne produktivnosti između sadašnjih članica i zemalja kandidata užasno skup zalogaj. Njemački je kancelar Schroder, nakon ponovnog izbora na dužnost kancelara, izjavio pred Bundestagom kako će se njegova zemlja u suradnji s Francuskom posebno založiti za rješavanje problema EU-a u poljoprivrednom sektoru, te naglasio kako će se subvencije u poljoprivredi novim zemljama davati do visine od 25 posto u 2004. godini, kada one postanu punopravne članice, a ta bi se subvencija progresivno povećavala sve dok 2013. godine ne postigne razinu od 100-postotne izjednačenosti sa sadašnjih petnaest zemalja članica.

Ključne odluke i projekcije koje se tiču institucionalnog i financijskog funkcioniranja proširene Europe nakon Kopenhagena, donesene su krajem listopada na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu. Primjerice, što se Cipra tiče, Vijeće je potvrdilo svoj stav o preferiranju ulaska cijelog otoka u članstvo bez obzira na neriješene grčko-turske odnose na njemu, a prema odlukama iz Helsinkija to otvoreno pitanje nije preduvjet za članstvo Cipra u Europskoj uniji. Tako je predviđeno da će se za uspostavljanje posebnog programa pomoći sjevernom dijelu otoka izdvojiti 39 milijuna eura u 2004. godini, 67 milijuna u 2005., te 100 milijuna eura u 2006. godini. Zemlje kandidati, na temelju odluka Bruxellesa, dobit će dodatna sredstva za daljnje jačanje njihove institucionalne sposobnosti, posebice državne uprave i sudstva, za što je osigurano kroz PHARE program do kraja 2006. godine ukupno 380 milijuna eura. Utvrđeno je da troškovi proširenja EU-a u razdoblju od 2004. do 2006. ne smiju prijeći plafon utvrđen na Europskom vijeću u Berlinu, odnosno, da se mora strogo poštovati proračunska disciplina i efikasna potrošnja.

Golema sredstva usmjerit će se novim zemljama članicama Unije u okviru tzv. strukturnih i kohezijskih fondova u razdoblju 2004.-2006. godine - ukupno 23 milijarde dolara.

Ta će se sredstva distribuirati sukladno dogovoru s pojedinom državom kandidatom, pa valja očekivati da će se kandidati tijekom pregovora boriti za što veći dio kolača. Dio tog novca namijenjen je za infrastrukturne projekte kroz kohezijski fond, a predviđena su i posebna sredstva za financiranje zatvaranja nuklearnih elektrana Ignalina i Bohunice, te sredstva za sudjelovanje novih članica u programima EU-a, uključujući i Europski razvojni fond.

Bruxelles je riješio i značajna prioritetna institucionalna pitanja kao što su broj glasova država članica Unije nakon njezina proširenja, broj mjesta novih članica u Europskom parlamentu, redoslijed predsjedavanja Unijom do kraja 2006. godine i dr.

Što se pak tiče Bugarske i Rumunjske koje su otpale iz prvog kruga proširenja, Europsko vijeće je zatražilo od Europske komisije da do Kopenhagena pripremi sve potrebne odluke kojima će se potaknuti ove dvije države na daljnju provedbu reformi, ubrzati njihovo pristupanje Europskoj uniji te im povećati predpristupnu financijsku pomoć. A Turskoj je uz riječi ohrabrenja još jednom potvrđena poruka da, ako želi u punopravno članstvo Europske unije, mora izvršiti predviđene reforme i uskladiti svoje zakonodavstvo s europskim po istim načelima kao i sve druge zemlje kandidati.

Predsjednik Konvencije o budućnosti Europe Giscard d’Estaing predstavio je krajem listopada nacrt Ustavnog ugovora EU-a. Prvi dio tog Ugovora bavi se ustavnom strukturom, pitanjima kojima se uređuju definicija i ciljevi Unije, primjerice prijedlog novog imena – Europska zajednica, Europska unija, Ujedinjene Države Europe ili Ujedinjena Europa – zatim državljanstvo Unije, temeljna prava, ovlasti Unije, institucije, financiranje, vanjsko djelovanje, odnosi sa susjednim zemljama (na istoku će EU graničiti s Rusijom), i druga pitanja. Prijedlog naziva Ujedinjene Države Europe asocira na želju kreatora velikog EU-a da on postane ekonomskim, političkim i vojno-sigurnosnim pandanom Sjedinjenim Američkim Državama. O odnosima EU-NATO, primjerice, raspravljalo se krajem listopada na Europskom vijeću u Bruxellesu gdje je odlučeno da se moraju utvrditi modaliteti sudjelovanja europskih NATO-članica koje nisu članice EU-a u operacijama u sklopu Europske sigurnosne i obrambene politike. To će se utvrditi naknadnim sporazumom EU-NATO za koji treba suglasnost Grčke i Turske, a njime se predviđa da ni EU ni NATO neće donositi odluke koje bi mogle ugroziti njihove regionalne sigurnosne interese.

Drugi dio nacrta Ustavnog ugovora EU-a sadrži članke vezane za unutarnje tržište, odnosno, slobodno kretanje ljudi, roba i usluga, uključujući pitanja viza, azila i imigracije, zatim gospodarsku i monetarnu politiku, unutarnju sigurnost, vanjsko djelovanje Unije i obranu. Na koncu, treći dio obuhvaća uređenje procedure izmjene Ugovora te radne jezike i protokole.

Nedavno je u danskome parlamentu, direktor European Policy Centra John Palmer održao vrlo zanimljivo predavanje o budućnosti EU-a nakon Kopenhagena. On smatra da će se velika Europa suočiti sa četiri velika izazova. Prvi se tiče samog proširenja jer ono neće biti završeno u Kopenhagenu. Naime, Bugarska i Rumunjska trebale bi joj pristupiti 2007., a očekuju se i novi aplikanti iz jugoistočne Europe (među njima prva Hrvatska). Negdje 2010. proširenje EU-a dosegnulo bi svoj prirodni limit nakon čega slijedi uređenje odnosa sa susjedima – Rusijom, Turskom, Ukrajinom, Bjelorusijom – a ove zemlje će htjeti znati što EU očekuje od njih. Drugi se izazov tiče mjesta Europe u svijetu, smatra Palmer. U ovom trenutku EU je ekonomski div i politički patuljak pa će se morati tehnološki i vojno modernizirati, govoriti jednoglasno i tako natjerati SAD na konstruktivno partnerstvo. Treći je izazov u jačanju političkog i gospodarskog sustava i kohezije. Potrebno je ojačati euro i osnažiti Uniju na razini makro i mikroekonomske politike. I četvrti, posljednji izazov odnosi se na institucionalnu budućnost Europe jer novi EU će biti siguran i stabilan samo ako uživa povjerenje i podršku većine njezinih građana. Za razliku od američke politike koja se temelji na projekciji moći, nova europska politika mora se bazirati na zajedničkim vrijednostima – poručio je ovih dana ugledni europeist s parlamentarne govornice zemlje koja trenutno predsjedava Europskom unijom.

Hoće li se u svemu tome uspjeti? Nakon Kopenhagena više nema povratka, proces proširenja Europske unije je ireverzibilan iako sva pitanja, sve dvojbe i sve neizvjesnosti nisu uklonjene. No, budući veliki EU se ipak zaštitio od mogućih neposlušnika koji bi se “uvukli” u njezine redove, a eventualno svojim neposluhom naknadno remetile njezino zajedništvo. Koliko god je u budućem Ustavu EU-a predviđena njegova otvorenost prema svim europskim državama koje poštuju temeljna prava i vrijednosti kao i EU-pravila, isto tako je i čvrsto utvrđena procedura suspenzije prava članstva u Uniji u slučaju da država članica krši načela i vrijednosti Europske unije.