Zlatko Tomčić je proteklog vikenda u svoje "dvore" primio toliko prosaca da je definitivno postao hrvatska politička udavača broj jedan. Jer, čini se da nema vlasti bez HSS-a. Zamamnu "mladu" koja je blistala samouvjerenošću bez sumnje je manje uzbudilo gotovo unisono tepanje njezinih ukućana od napadnog komplimentiranja gostiju, reprezentativnog stranačkog kora u špaliru (od Račana, preko Šeksa, Radoša i Škare Ožbolt, do Pusićeve), koji se otvoreno nadmetao za njezinu naklonost.

Po četvrti put Tomčić se okitio lentom HSS-ova, zasad, neprikosnovena vođe. Uočiskupštinska uvertira Nikole Zokića, člana Predsjedništva stranke i nesuđena prvaka splitsko-dalmatinskog HSS-a s osujećenim predsjedničkim ambicijama, koji je svoga "partijskog" šefa proglasio diktatorom, a stanje u stranci okvalificirao kao strahovladu, Tomčiću nije nimalo naškodila.

Naprotiv, prijeteći incidentni balon rasprsnuo se dovoljno prije Glavne skupštine da je, na posljetku, Zokić usamljen javno ispijao čašu svoje dugo koncentrirane žuči, dok je njegov "partijski" šef trijumfirao uvjerljivije no ikad, "blagosovljen" gotovo aklamacijom izaslanika. Time je kaštelanski zloguki oponent po svoj prilici iz političke utrke trajno eliminiran (što se u pravilu događalo i s pijetlovima iz drugih stranaka što su kukurijekali "mimo reda"), dok je Tomčić na svojoj poziciji još čvršće usidren. Zokić očigledno nije svladao politički abecedarij u kojemu je odavno zapisano da je politika vještina koja računa s koeficijentom stvarnih snaga. A one su bile premoćno na strani Zlatka Tomčića.

Tomčić nije samo prvi čovjek HSS-a nego i prvi čovjek Hrvatskog sabora, moćna politička figura domaćega političkog kaosa u kojemu spretno ekvilibrira između pozicije i opozicije, noseći redovito profit svoje akrobatike u HSS-ove više negoli koalicijske trezore. Utoliko je promašeniji Zokićev ćorak, jer su njegov pokušaj detroniziranja "gazde" mnogi u stranci doživjeli i kao izravan atak na vlastite pozicije i možebitnu osobnu ugrozu.

O udobnosti HSS-ove trenutačne pozicije ponajviše je kazivala njegova kritičarska retorika kojom je udarao lijevo i desno. Dakako, svjestan da lupa po tvrdim obrazima koji su spremni i bolnije pljuske otrpjeti od "mlade".

Za prvaka HSS-a nedopustivo je da Hrvatska u ovom trenutku još nema izborni zakon, što ne isključuje i moguću ustavnu krizu. Poznato je, naime, da je HSS dizajnirao svoj prijedlog novog izbornog zakona koji, prema nekim ocjenama, osigurava nadzastupljenost primarno ove stranke, ali to ne delegitimira Tomčićevu kritiku. Jer, doista je neozbiljna, koliko okolnost da se za svake izbore preparira novi izborni zakon, toliko i činjenica da nestabilna vladajuća koalicija čiji se čelnici svako malo prijete prijevremenim izborima kao apaurinom za svoje partnere još nije definirala pravila igre za buduće izborne pobjednike.

Braneći atribucije konzervativne i tradicionalističke stranke, Tomčić je grlato poentirao na kritici legalizacije lakih droga ("zašto to činite svojoj djeci"?) i prostitucije, prokazujući, iako ne imenujući, vodeće partnere koalicije kao detonator tradicionalnih vrijednosti, a za potrebe dodvoravanja dijelu biračkog tijela. Tomčićeva stranka ne razumije se sa svojim partnerima ni oko privatizacijske politike, protivi se HFP-u kao svojevrsnom "buvljaku" i pledira da se afirmira i njegova upravljačka (a ne samo prodajna) funkcija.

Tko, dakle, može osvojiti srce hrvatske političke "gospe od cukra" koja hini predbračnu nevinost, iako za sobom već ima jedan brak u kojemu, zavodljivo poručuje, želi ostati dokle god je to moguće, a ipak odašilje sirenske signale novim udvaračima? Hoće li to uspjeti HDZ-u, koji joj svesrdno laska kao savezniku na čiji pragmatizam uvijek računa, ili SDP-u, koji ponešto uvrijeđeno priželjkuje nastavak ljubavi, ali zahtijeva i nešto više od minimalističkog priznanja zajedničkog života? Sve je u rukama birača, pa i putokaz HSS-u…