Wojtyla je Mesića pitao koliko se u Hrvatskoj sjećaju njegovih poruka s dosadašnja dva pohoda u Hrvatsku, a državni tajnik Svete Stolice, kardinal Sodano, raspitivao se zašto Hrvatska tako zaostaje za Slovenijom u približavanju Europskoj uniji. Pitanja su formulirana kao prigovor i špotancija. Podrazumijevaju da Papa nije zadovoljan odjekom svojih poruka ni njihovom implementacijom u stvarnom životu. Hrvati ga općenito jako vole, ali ga slabo slušaju. Naravno, sa svojim bi pitanjima prvenstveno morao suočiti hrvatske biskupe, koji se znaju ponašati kao da su sjedili na ušima dok je Papa govorio. Svojim antihaškim i desničarski nabrijanim stavovima ne pomažu ni primicanju Hrvatske europskim integracijama.

Račan je jučer u cjelodnevnom maratonu – prvo, navodno, uspješno s koalicijskim partnerima, a zatim neuspješno s opozicijom – dogovarao rezoluciju i međustranački sporazum kojim se želi ubrzati približavanje Hrvatske Europskoj uniji. Sjetio se da bi mu to mogao biti glavni izborni adut. Između vladajućih i oporbenih sada je nastalo otimanje oko toga tko je otac rezolucije, tko je EU prvi istaknuo na svoju zastavu. Ideja o rezoluciji došla je od Sanadera. Vlada se dosad ni praktično nije pokazala nekim posebnim sljednikom europskih standarda. Dapače, u tom je pogledu teško razočarala. Međunarodna krizna skupina, sa sjedištem u Bruxellesu, tvrdi da su Račanovi momci, s jedne strane pritisnuti od međunarodne zajednice, s druge strane u strahu od desnice, usvajali »polovične mjere«, kojima je cilj »smirivanje međunarodnog faktora, a ne ispunjavanje obaveza«. Zakazali su u obećanoj »transformaciji zemlje u pravu europsku demokraciju«.

Bez obzira kako riješile pitanje autorstva, rezoluciju o Europskoj Hrvatskoj političke će stranke sigurno izglasati. Ali to je najmanji dio posla. Ni dosad problem nije bio u deklaracijama, nego u njihovom zaživljavanju. Ni Račanu ni Sanaderu, kao šefovima najjačih stranaka i neformalnim liderima pozicije i opozicije, nije potrebna još jedna rezolucija da bi vozili prema Europi. Premijer sada tvrdi da su pasivnost i čekanje skrštenih ruku za Hrvatsku najpogubniji. Ali kome on to govori? Prigovara kao da nije baš on šef Vlade. Kritizira vlastitu inertnost?

Ako je stranački dogovor poziv na okupljanje snaga, da se dragocjene ne rasipaju u irelevantnim konfrontacijima, onda je dobrodošao. Ako je još jedna prazna manifestacija – šteta vremena. Čini se da bi premijer sporazumom s drugim strankama htio osigurati da mu politički oponenti ne prave probleme kad stignu haške optužnice ili bude morao vući neke druge za Europu bitne, ali u javnosti nepopularne poteze. Htio bi podjelu odgovornosti i komotnu poziciju. Vlast bez potrebe da donosi teške odluke. Svoj zaborav europskih principa, Račanova je vlada dosad opravdavala tvrdnjom da bi, postupajući, recimo, po zahtjevima Haškog suda, dovela u pitanje političku stabilnost države i vlastiti opstanak. Možda, ali barem bi mogla reći da je pokušala. Opstanak joj je i ovako ugrožen, a poginut će kao sinje kukavice, koje ni u jednu pravu bitku nisu ni ušle.