Paradiraju važno i uznosito poput ergele rasnih konja, a zapravo su jad i bijeda. Sva istraživanja javnog mnijenja u posljednje vrijeme pokazuju da je javnos t strašno distancirana spram političke klase, ni jedna politička grupacija ili stranka ne može se pohvaliti nekom velikom podrškom. Najjače među njima, HDZ i SDP, odmjeravaju se međusobno, ali realno i broj se njihovih birača opasno srozava.

Sasvim svježe istraživanje, koje je PULS uradio za Hrvatsku radio-televiziju, evidentira dvije važne činjenice. Prvo, čak i one stranke koje najbolje prolaze, zapravo imaju vrlo skromnu podršku. HDZ se kreće negdje oko 20 posto, SDP između 14 i 20 posto. Još samo jedna ili dvije stranke prelaze dosadašnji izborni cenzus. Stranaka je mnogo i glasovi su vrlo raspršeni. Drugo, daleko je najviše onih koji ne znaju za koga će glasati. Koji ne vide stranku svog izbora. Tu je koncentracija najveća. Armija neodlučnih broji danas oko dvije petine onih koji tvrde da bi na izbore izašli. Dvostruko ih je više nego glasača i najbolje stojeće stranke. Ima ih koliko HDZ-ovih i SDP-ovih birača zajedno.

Citirani podaci u redovima stranaka ne izazivaju nikakvu zabrinutost. Nema kritičkog propitivanja, pokušaja da se u njihovom radu nešto promijeni. Politička se elita bavi međusobnim nadigravanjem i rivalstvima. Temama od kojih narod ne živi, od kojih lagodno mogu živjeti samo političari. Najsvježiji primjer: sada se naganjaju oko toga tko bi se trebao zakititi autorstvom rezolucije o približavanju Hrvatske Europskoj uniji, nikoga ni briga nije što se u tim bijednim prijeporima ponovo gube snaga i vrijeme. Javnosti je sasvim svejedno tko se prvi sjetio: Sanader ili Račan, kad je ionako Sanaderov HDZ u tom pogledu izgubio desetljeće, a i Račanov SDP u tri je godine uspio upropastiti početni kapital.

Iz istog je reda i činjenica da su stranke sve manje društva u kojima bi se pristojan čovjek htio naći. Redom su u funkciji interesa grupa i pojedinaca, uglavnom stranačkih šefova. Stranke koje u svom programu imaju demokratsku Hrvatsku, same se pokazuju sasvim nedemokratskim. Čak je i biranje čelnika između više kandidata postalo rijedak luksuz. Svaka partija ima svoga nedodirljivog gazdu: kojemu se skandira, pred kojim se plazi, kojemu nije mrzak ni kult njegove ličnosti. Što manje birača, to veći punjeni tetrijeb na čelu stranke.

Oskudicu javne podrške stranački lideri kompenziraju viškom uvjerenja o vlastitoj povijesnoj misiji. Sanader interne sporove HDZ-a rješava uz pomoć zaštitara, Račan je SDP pretvorio u okaminu na kojoj se diže njegov postament, Budiša glavinja od izbora do izbora – prvo je rušio HDZ, sada mu je cilj srušiti SDP. Tomčić uspijeva profitirati od svake vlasti i biti pošten: dok se on bavi politikom, privatno mu poduzeće radi s državom, jednako s Tuđmanovom kako i s Račanovom. Vila raste, računi se debljaju, obraz se cakli. Već je javno objavio da su nakon narednih izbora moguće sve kombinacije. Desno, lijevo – neće sitničariti.