U petak je iz Sabora u Banske dvore odaslana poruka da će se euro-konsenzus postići samo ako se u sporazumu ne bude ulazilo u detalje / No, ipak se ušlo u detalje koji uvelike onemogućuju izvrdavanje potpisanih obveza / Teško je tvrditi da je Ivica Račan to učinio baš zato da bi ga oporba odbila, no sigurno je da je time lopticu dokazivanja proeuropske orijentacije prebacio oporbi

ZAGREB, 17. prosinca - Samo je veliki naivac mogao pomisliti da bi hrvatske stranke na vlasti i u oporbi mogle potpisati zajednički dokument o načinu na koji se želi ubrzati hrvatski put u EU. Pogotovo, ako taj dokument ne bi bio hrpa općih fraza koje svatko može drugačije tumačiti. Znao je to, sigurno, i Ivica Račan kad je u ime vladajuće koalicije oporbi ponudi nacrt međustranačkog sporazuma koji je prilično općenit, ali ipak sadrži i neke vrlo konkretne obveze potpisnica.

Teško je tvrditi da je Račan to učinio baš zato da bi ga oporba odbila. No, sigurno je da je time lopticu dokazivanja proeuropske orijentacije prebacio oporbi. Ona to dokazivanje neće moći izbjeći, jer sve ankete pokazuju da velika većina građana želi članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Očito, većina građana vjeruje da bi članstvo u EU značilo više posla, veće plaće, više demokracije... - ukratko, bolji život.

Takvih detalja, doduše, u prijedlogu sporazuma nema, ali ih implicira spominjanje Sporazuma o stabilizaciji i priduživanju te Nacionalnog programa priduživanja za 2003. K tome, u nacrt sporazuma upisana je i obveza članova stranaka da »preuzmu osobnu odgovornost kako bi izvršna vlast pod njihovim rukovodstvom (...) profesionalno i neometano provodila sve obveze koje proizlaze iz sadašnjih i budućih ugovornih odnosa s EU«. Ma koliko ta račenica općenito zvučala, ona je vrlo jasna poruka onima koji tvrde da žele u EU, ali istodobno traže, na primjer, da se promijeni Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom.

No, kad se i maknemo od tzv. »političkih« tema, poput Haaga ili prava srpskih izbjeglica, teren ostaje jednako politički vruć, ako se doista želi prihvatiti europske standarde. A oni, među ostalim, znače potpuno otvaranje tržišta nekretnina strancima, uz rijetke iznimke. Slovenici su to, na primjer, »progutali« uz tešku škripu zubima, ali su ipak »progutali«. Naše stranke, čak i neke koje su na vlasti, za takvo otvaranju zasad još ne žele ni čuti. Baš kao što neke ne kriju da bi privatizaciju preostalih državnih tvrtki trebalo izvesti tako da što manje tvrtki dođe u ruke strancima, kao da se radi o, redom i slijedom babarogama, pljačkašima i mafijašima, a hrvatski su investitori sve sami sveci i anđeli.

Iako trenutačna euro-svađa na Markovu trgu još nije pobudila veće zanimanje javnosti, polako ali sigurno ulazimo u razdoblje kad će velik broj građana davanje svoga glasa na izborima velikim dijelom razmatrati u svjetlu otvaranja šansi za ulazak u EU. Manevarskog prostora za muljanje, zamagljivanje i prikrivanje sve je manje. Jer, na primjer, uskoro Hrvati neće moći ući u Austriju ili Italiju istim trakom koji će koristiti Česi, Poljaci, Slovaci ili neki drugi narodi na koje se kod nas još gleda s visoka. A tada će se mnogo više građana nego do sada zapitati tko je kriv za sporedni kolosjek na kojem su se našli.

Među eksplicitno navedenim »detaljima« sporazuma, oporbi vjerojatno teško pada i obveza vezana za glavnog pregovarača s EU. Poznavajući navade naših stranačkih čelnika u vezi s kadroviranjem, teško je očekivati da je oporbu oduševila obveza da najaksnije u lipnju 2003. podrži imenovanja stalnoga glavnog pregovarača i pregovaračkog izaslanstva, na temelju stručnih kriterija, s tim da se te ljude ne bi smjelo smjenjivati nakon izbora, odnosno do kraja pregovora.