Nadmudrujući se o popisu evropskih propisa čije se preuzimanje podrazumijeva samo po sebi, a ne raspravljajući o tome na temelju kakve koncepcije razvoja udvostručiti izvoz i prepoloviti nezaposlenost, Sabor je za još jedan korak Hrvatsku primaknuo projektu Zapadnog Balkana

Ni jučer, razmatrajući i Nacionalni program pridruživanja Evropskoj uniji, i novi stand-by sporazum sa MMF-om, saborski zastupnici Vladi nisu složno postavili krunsko pitanje: mora li gotovo sve što u ovoj zemlji još vrijedi biti predano u većinsko vlasništvo inozemnih kompanija, niti su tim značajnim povodom otvorili temeljitu raspravu o koncepciji razvoja, preko koje bi se Hrvatska uključivala u gospodarski i sigurnosni sustav Evropske unije kao sve uspješnija, visoko razvijena ekonomija.

Jer, uzalud je ispisivati nove formalne dokumente, poput tog Nacionalnog programa, ako se istodobno najkvalitetnija imovina rasprodaje strancima, a preko visoko precijenjena tečaja mrvi domaća ponuda, pa tržište (pa čak i zelena tržnica) prepušta uvoznoj robi.

Nije sporno treba li već dogodine Hrvatska prihvatiti novih 80-ak zakona, na osnovi kojih bi se u pravnom smislu gotovo poistovjetila sa sustavom Evropske unije, čijem članstvu s dubokim razlozima teži. No, i nakon toga će stajati pitanje: hoće li od toga imati ikakve koristi, ako nastavi s politikom privatizacije državne imovine kao s predajom te imovine strancima, te politikom visoke precijenjenosti domaće valute.

Ni sedam godina od okončanja Domovinskog rata Hrvatska još nema sređene komunikacijske, pa ni trgovinske i poslovne veze sa četiri susjedne zemlje: Slovenijom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, pa ne koristi konkurentske prednosti u regionalnoj trgovini, niti značajnije ulazi u privatizaciju državne imovine u BiH i SRJ. U međuvremenu gotovo sav bankarski sustav prepustila je nekolicini velikih talijanskih, austrijskih i njemačkih banaka. Trgovačkim i medijskim prostorom vladaju velike kuće i marke iz Njemačke, Austrije, Italije i Slovenije, industrijska ponuda domaćih poduzeća je prepolovljena, nezaposlenost je u odnosu na 1991. učetverostručena, a broj stanovnika je smanjen za blizu 400.000. Bruto-proizvod će i u 2002., prema zadnjim procjenama, biti najmanje pet posto manji nego davne 1989. godine, izvoz robe stagnira već cijelo desetljeće, uvoz je više nego dvostruko veći od uvoza, pa se deficit u bilanci plaćanja pokriva ne samo prodajom imovine strancima, nego i rastućim vanjskim dugom. Uz visoke devizne rezerve u HNB-u u vrijednosti od blizu šest milijardi dolara, Hrvatska danas svijetu duguje 13,5 milijardi dolara, te već spada među najzaduženije zemlje u svijetu.

U takvom okviru ni najveći investicijski zahvati, poput gradnje novih autocesta, ne daju optimalne, višestruke učinke, a otvoreno je i pitanje uspješnosti i rizika skorih »poslova stoljeća« na prijevozu ruske i kaspijske nafte sustavom JANAF-a. Nadmudrivati se o popisu evropskih propisa, a ne otvoriti pitanje o tome na temelju kakve koncepcije razvoja udvostručiti izvoz i bar za šest-sedam godina prepoloviti nezaposlenost, sadašnjem sastavu Hrvatskog sabora ne služi na čast.

Spomenutu varijantu puta u EU – kroz predaju većine bankarstva, osiguranja, trgovine, medija, uskoro najvjerojatnije i nafte, energetike, turizma i poljoprivrede strancima – nedavno su i na hrvatskom primjeru analizirali vodeći slovenski ekonomist, Jože Mencinger, kao i naš znanstvenik iz HAZU-a, Gordan Družić, pokazavši da strane investicije nisu pridonijele povećanju bruto-proizvoda, zaposlenosti, izvoza i standarda, nego njihovu padu ili usporavanju, jer uglavnom nisu bile usmjerene u novu proizvodnju, nego u osvajanje tržišta za zapadni izvoz na istok.

Stoga, dovedimo dosadašnji hrvatski put u EU, s pripadajućom politikom tečaja i privatizacije, do kraja: ako gotovo sve što u ovoj zemlji još vrijedi već 2005. bude u većinskom vlasništvu velikih evropskih banaka, osiguravatelja i kompanija, EU će preuzeti Hrvatsku, ali joj – i da će kojim čudom htjeti – neće moći dati ulaz u EU. Iz jednostavnog razloga što će i tada BDP po stanovniku u Hrvatskoj biti svega trećina onog u EU: zašto bi EU u svoje budžetske troškove primala takvu malu Hrvatsku, kad će je imati bez ikakvih troškova? Zar neće biti logično da EU sama dovrši umrežavanje Hrvatske u Zapadni Balkan?

Zanemarujući nužnost nove koncepcije razvoja, ne osporavajući privatizacijski model i samo novim deklaracijama bježeći od Zapadnog Balkana, i jučer se hrvatski Sabor primaknuo tom Balkanu, kao protektoratu evropskog kapitala, za još jedan veliki korak dolje.