To što nekolicina svjedoka, nekadašnjih diplomata i međunarodnih dužnosnika angažiranih na uspostavi i provedbi mira u Bosni i Hercegovini, govori o rušenju tvrdolinijaškog vodstva na Palama kao o optuženičinom doprinosu provedbi Daytonskog sporazuma nije, naravno, sporno. Premda njezin ukupan doprinos provedbi Daytona, ako bi ih mjerili brojem Hrvata i Bošnjaka koji su se za njezina mandata uspjeli vratiti u svoje domove na području ili brojem obnovljenih katoličkih crkava ili džamija, nisu takve da bi se moglo govoriti o zaslugama.

No, Bildt se nije zadržao na ulozi koju je Biljana Plavšić odigrala nakon potpisivanja Daytona, u kojoj se mogu naći činjenice koje haaški suci možda shvate kao čin optuženičina kajanja te ih uzmu kao olakotnu okolnost, nego se vratio dvije-tri godine unatrag i ustvrdio da je »željela očuvati mogućnost budućeg suživota između Srba, Hrvata i Muslimana u Sarajevu«, te da »nije bila značajna osoba u vodstvu bosanskih Srba«.

Istina, za prvu od dviju navedenih tvrdnji nema nikakva dokaza, a za drugu Bildt nalazi »uporište« u činjenici da Biljana Plavšić nije bila dio srpskog izaslanstva na pregovorima o okončanju rata, koja, međutim, ne govori o strukturi piramide vlasti i moći koja je u to doba postojala na dijelu BiH kojim su vladale snage bosanskih Srba. A činjenica koje ne govore u prilog optuženici ima na pretek. Istina, Biljana Plavšić je - uz pomoć nekih medijskih kuća - zadnjih nekoliko godina pokušala neke od njih, uključujući i čuveni poljubac Arkanu u Bijeljini, »redefinirati«, tvrdeći da je zapravo radila na spašavanju ljudi.

O tome koliko je uspjela, znat ćemo iz odluke haaških sudaca. No, prije nego što se to dogodi valja konstatirati jedno: nije ništa neobično u tome što radi Biljana Plavšić - ona se samo pokušava spasiti kako najbolje zna, ali Bildtovo svjedočenje je već nešto drugo. Diplomat međunarodnog ugleda i mirovni posrednik trebao bi ipak voditi računa od tome da su istina i pravda najbolji temelj za uspostavu mira.