Sazvana je i izvanredna sjednica Sabora, kao da se Hrvatskoj sada odjednom nekamo beskrajno žuri. A nema hitnje. Jer Europska se unija upravo u Kopenhagenu proširila s deset novih članica, među koje se Hrvatska nije kvalificirala, i trebat će mnogo vremena da ponovo bude spremna otvoriti svoja vrata. Sadašnju je užurbanost trebalo pokazati prije godinu ili dvije, tad a je još bilo šanse da se Hrvatska nađe u grupi prvoprimljenih država, zajedno sa susjedama Slovenijom i Mađarskom. Zakašnjela mobilizacija samo pokazuje koliko se griješilo i griješi u tajmingu i strategiji Hrvatske prema željenom Bruxellesu.

Zamagljivanje teme očituje se i u nametnutom forsiranju konsenzusa oko ulaska Hrvatske u EU. Sada je odjednom silno važno da se postigne nacionalna sloga oko toga da je Hrvatskoj jedina budućnost u Europskoj uniji. Premijer s pravom kaže da oko 80 posto građana podržava taj stav. Račan je taj konsenzus imao prije tri godine i što je s njim uradio? Uglavnom ga ima i sada. Ni jedna ozbiljna stranka neće se protiviti toj soluciji. Opozicija je prva predložila parlamentarnu suglasnost oko rezolucije o Euro-Hrvatskoj.

Rezolucija će biti jak signal Europskoj uniji, ali pogrešno je stvarati atmosferu kako će se njenim izglasavanjem sve riješiti. Pogrešno je tvrditi kako će, podnošenjem zahtjeva za prijem u veljači iduće godine, Hrvatska do kraja 2006. ostvariti uvjete za ulazak u EU. O prijemu ne odlučuje vrijeme podnošenja molbe, nego ispunjenje uvjeta. Nije hrvatski problem nepostojanje verbalne sloge oko puta u Europu, nego insuficijencija u zadovoljavanju europskih standarda. S tim u vezi nužno je podsjetiti da je aktualna vlada prije dva mjeseca, opstruirajući haške zahtjeve, Hrvatsku dovela na rub međunarodne izolacije, a sada se stavlja na čelo proeuropskih snaga.

Račan je tražio i opću podršku Sabora svježe sročenom Nacionalnom programu za pridruživanje Europskoj uniji, tvrdeći kako bi to trebao biti »svehrvatski nacionalni projekt«. Ali to je program njegove Vlade i njegove koalicije. Nije nužno da ga opozicija podržava. Čak i ako su ciljevi pozicije i opozicije isti – kao, valjda, u ovom slučaju, kad i jedni i drugi tvrde da su za trk u Europu – putevi su njihova postizanja vjerojatno različiti. Ili je program toliko općenit da ga svaka politika može parafirati.

Dakako, kako reče Vesna Pusić, ne vodi svaka politika u Bruxelles, čak i kad Europu proklamira kao svoj cilj. Niti je svaka politička opcija jednako sposobna i kvalificirana da hvata priključnicu s Europskom unijom. Hrvatska u tome ima bogato iskustvo. Tuđman je vlast preuzeo s proklamacijama o povratku Hrvatske u europsku kuću. Praksa je bila dijametralno suprotna. Račan je nastupio kao proreformska i proeuropska alternativa, koja će nadoknaditi ono što je u prethodnom desetljeću propušteno. Kopenhaško je veliko priključenje prošlo mimo njega, kao Kairosov čuperak koji u presudnom času nije uspio uhvatiti. Nakon što je propustio sretni trenutak, danas tvrdi da se »stvara prigoda koju ne smijemo propustiti«, da je uvezivanje s Europom »dug prema velikoj većini biračkog tijela«, da se »odrađuje povijesni posao«.

Europa jeste veliki dug vladajućih ne samo prema vlastitim biračima, nego i prema cjelokupnoj Hrvatskoj. A hoće li taj povijesni zadatak odraditi – to ni ovoga puta ne zavisi od velikih riječi ni rezolucija, nego od toga hoće li imati petlje za nužne promjene.